Od svih atributivnih imena Božijeg Bića koja se nalaze u Kur`anu ,a.š., četiri zauzimaju istaknuto mjesto
Ta četiri imena spomenuta su baš u Fatihi, suri koja otvara časni Kur`an i koja je prema zajedničkom mišljenju baziranom na izreci poslanika Muhammeda, a.s., kvintesencija, suština Kur`ana a.š.Ova sura počinje vlastitim imenom Allah, a zatim slijedi najveće od svih atributivnih imena Rabb, po potrebi ekvivalentno vlastitom. Rabb se prevodi kao Gospodar. Stvarno značenje ove riječi, prema najboljim leksikolozima Kur`ana, a.š., jest Potpomagač nečega tako što ga učini da ono postigne jedan uvjet iza drugoga kad dostiže svoj cilj savršenstva.
Rabb, dakle, označava Gospodara, Koji dovodi sve u kosmosu do stanja perfekcije kroz različite stupnjeve rasta, a pošto su ovi stupnjevi prisutni i u najsitnijem i najdaljem, i kako mi idemo dalje, iščezavaju u ništavnosti, riječ Rabb nosi u sebi ideju Tvorca svega postojećeg.Rabb, tako je glavno svojstvo Božijeg Bića, i zato se svi namazi upućuju Rabbu, počinjući riječima Rabbena- Gospodaru naš.Ime Allah u Kur`anu je spomenuto 2.800 puta a ime “Rabb” oko 260 puta. Nijedno se drugo ime ovoliko često ne spominje.
Poslije imena Rabb prema značenju su imena Rahman, Rahim, Malik.
Rahman i Rahim izvedeni su iz jednog korijena, – rahme, što znači nježnost koja traži milosrdno postupanje i tako sadrže ideju ljubavi i milosti.Što se tiče razlike, Rahman, označava da je ljubav toliko prisutna u Allahovu svijetu prirode da On daruje Svoje nimete i pokazuje Svoju milost čak i kad čovjek nije učinio ništa da bi je zaslužio.Pripovijeda se da je rečeno: Er-Rahman je Dobročinitelj, Bog, dž.š., čija se ljubav i milost manifestiraju u stvaranje ovog svijeta, a Er-Rahman je Milostivi, Bog, dž.š., čija se ljubav i milost manifestiraju u stanju koje dolazi poslije stvaranja.
Za dovođenje stvorenja do savršenstva, međutim, potrebno je da se manifestira još jedno drugo svojstvo. Kao što pokoravanje zakonu rezultira čovjekovim uspjehom koji mu donosi nagradu, nepokoravanje zakonu mora rezultirati usporavanjem čovjekovog progresa ili spuštanjem kazne na njega. Ustvari, kažnjavanje nevaljalih djela u Allahovoj je shemi kao i nagrađivanje za dobra.
Kažnjavanje je zapravo samo drugačija faza djelovanja svojstva rabubijje, potpomaganje, krajnje dobro jeste stalni cilj.
Pa kako god se Rahim, obavezao dati Svoju nagradu onome ko učini dobro, tj. pokori se zakonu, ovdje mora postojati drugo svojstvo kojim se uzvraća za zlo. Otuda u Fatihi poslije Rahim slijedi Malik-jevmi-d-din, Vladar Sudnjeg dana. Uzimanje Malika, Vladara, u vezi s uzvratnom naknadom za zlo jeste važno; logično je očekivati da na Dan proživljenja i suda treba postojati sudija koji će dodijeliti kaznu za zlo. Bitna je razlika između sudije i vladara da je prvi vezan za pravdu, i mora kazniti činioca zla za svako zlo, a vladar može slobodno odlučivati: činioce zla može kazniti, a može mu i oprostiti, ili čak prijeći preko njegovih najvećih grijeha.
Ova ideja u potpunosti je razvijena u Kur`anu, a.š., gdje je navedeno da se za dobro djelo nagrađuje po deset puta, čak i više, a da se zlo djelo oprašta ili uzvraća istom mjerom. Na jednom mjestu, nevezano za milost Allahova Bića, kaže se da je ta milost tako velika da će On oprostiti sve grijehe:„…ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti.“ (Kur`an, ez-Zumer, 53.Zato je atributivno ime Malik uneseno da spoji ideju o nagrađivanju dobra i zla sa opraštanjem.
I dok je u Fatihi ime Malik po važnosti spomenuto odmah do imena Rahim , u ostalom djelu Kur`ana ime Gafur, Koji oprašta, zauzima ovu važnost. Rahim i Rahman se samo u jednorodnim glagolskim oblicima spominju oko 560 puta, a Gafur sljedeće ime po učestalosti, spominje se u imeničkim i glagolskim oblicima oko 230 puta.Tako je vidljivo da Kur’an, a.š., daje istaknuto mjesto Allahovim svojstvima ljubavi i milosti, i to u takvom omjeru da se slična paralela ne može sresti u drugim objavljenim knjigama.