Pamtiš li Srebrenicu: Svi govorite majka, a šta je otac, zar njega ne boli isto?! Kako je Munib presudio sam sebi?

Muniba Muminovića Brku, još od 1997.godine, redovno smo sretali u Tuzli svakog 11-og u mjesecu. Stajao bi na čelu protestne kolone srebreničkih majki, držeći neki od jastučića s izvezenim imenima njihove ubijene djece. Svejedno mu je bilo čije je ime na jastučiću. Ipak, često je ponavljao, da mu je jednom „dopao jastuk“ na kome je pisalo ime njegovih sinova Nedžada i Mensura. Jastuk sa imenima druge dvojice mu sinova Mustafe i Redžepa, nikad nije uspio pronaći. I žao mu je bilo.

-Ne znam ja ko je izvezao imena ove moje djece, jer im je i mati ubijena. Možda je neka o rodica, šta znam. Ja sam ti sam, sam ko pustinjak, sam…- govorio bi kad nas sretne, redovno suzama zalijevajući svaku izgovorenu riječ.

Kad iz Kladnja krene na proteste u Tuzlu, porani prvim autobusom , kaže, kako bi imao vremena da, prije protesta, svrati „ženama u Udruženje“ . A tamo, Hajra, Nura, Rufejda, Bahra, Naza, Ešefa, Hajrija, Džemila, Ajka, Mafija, Habiba… sve same majke pobijene djece, uglavnom, bez muževa, bez braće, bratića, sestrića… I on,jedini otac meðu njima…. O svojoj tegobi i žalosti priča glasno, prosto kao da se s nekim nadvikuje, valjda misleći da majke s kojim sjedi ne znaju da je i njegovo srce ranjeno i da krvari kao i njihovo. One su, ustvari, bile jedina njegova porodica gdje je mogao da govori šta mu je na srcu, da viče, plače, maše rukama, skače sa stolice dok govori, izaðe vani, pa se brzo vrati jer je nešto zaboravio kazati… A njegova priča se uvijek svodila na isto – kako je nekad bilo kad je imao djecu, kuću, porodicu i kako sada nema nikoga. Tako godinama.

Obradovao se kad smo ga jednog dana zamolili da nam svoju životnu priču ispriča za novine. Odmah je pristao. Hoće, veli, da i on kaže svoje, „a ne samo žene da kazuju“ prokomentirao je . I odmah poče! Priča ono što smo već , Bog zna, koliko puta čuli – „moji Nedžad,moj Mensur, moj Mustafa, moj Redžep“ „danas bi ja imao snahe i unučad da su živi“ „ strijeljali ih dušmani neka puste mene da im sudim, da Bog da da oni žive ovako kako i ja živim…“ . I stade. Zakrvaviše oči, tresu mu se brada i ruke.

-Svi govorite majka, majka, a otac? Šta je otac? Zar oca ne boli isto ko i majku- kriknu, zgrabi onaj svoj ceger koji je redovno nosio sa sobom i ode.

Muniba Muminovića, nekoliko narednih godina još, redovno smo sretali na protestima, na svakom obilježavanju godišnjica genocida, i na svim manifestacijama koje su se ticale srebreničke tragedije. U svojoj samoći oženio se. Nakon godinu, dobio i sina. Priča o njemu i plače.

-Isti, braća – govorio bi, pokazujući nam fotografiju djeteta.

Kada je 2008.godine ukopao sinove Nedžada i Mensura, žalio se da „truhne unutra“. Zdravstveno, bivao je sve lošiji. Teško se kretao i, uglavnom, hodao je uz pomoć štapa, a i nervi su mu, podobro, počeli tanjiti. Pri svakom susretu s poznatim licima plakao bi. Kazao bi da je to nešto jače od njega. Odavao je sliku teškog starca, premda je imao daleko manje godina. .

Dvije godine nakon što je ukopao Nedžada i Mensura identifikovana su i druga dvojica Munibovih sinova Mustafa i Redžep. Već je tada , pričaju, bio skoro „skrenuo s pameti“ . Prestao je dolaziti i na proteste. Ljudi bi ga u Kladnju nerjetko viðali na ulici kako hoda i priča sam sa sobom, razgovara sa mrtvim sinovima, sa suprugom… . A onda je tri mjeseca prije nego što je Mustafu i Redžepa trebao spustiti u mezar u Potočere, u trenutku teškog rastrojstva presudio sam sebi. Objesio se i to u džamiji. I tad i danas nezapamćen slučaj u svijetu. Baš kao što je nezapamćeno da nekom,zločinac otme ne jednog, već četiri odrasla sina i njihovu majku i na pravdi Boga ih ubije.

Na mezarima Munibovih sinova jednom prilikom sreli smo nekoliko tužnih žena. Kazale su nam da su rahmetlije njihov dalji rod.

(Tekst prenesen iz Specijalog priloga “Pamtiš li Srebrenicu” koji je “Dnevi avaz” objavio na 196 stranica 11. jula 2015. kada je obilježavana 20. godišnjica od genocida u Srebrenici)

azra.ba
—————————–

Zoran Žmirić: Šutjeli smo dok je munib pričao

kad bi ljudi vidjeli
kako munib muminović
glavinja po srebrenici
i razgovara sam sa sobom
upitali bi ga:
brko, je l’ se ti to moliš
ili razgovaraš s nekim?
ili te nešto boli?
na to bi se munib zaustavio
pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi
koje je više puta progutao negoli izgovorio
brizuo bi u plač i prokašljao:
bole me nedžad, mensur, mustafa i redžep.
i tu bi svaki razgovor završio
jer ljudi nisu znali što bi više rekli

jednom su ga
na godišnjicu srebreničkog genocida
za tv upitali
od kud on jedini muškarac
među srebreničkim majkama
rekao je:
zar oca ne boli isto kao i majku?
svi su odšutjeli munibovo pitanje
jer među svima koji su ga čuli
nije bilo čovjeka
koji je odjednom sahranio četiri sina

možda bi munibu bilo lakše
da ih je i on mogao sahraniti
no kosti njegove djece
ostale su rasute po bosanskim gudurama
a njemu je ostalo samo
da gaca po ulicama
kao pokisao golub
i da se moli
ili da razgovara sa sobom
ili s mrtvim sinovima
praveći se da ga ništa ne boli

na koncu je munib muminović izdržao
sve što čovjek može izdržati
izrazgovarao je sa sobom
sve što je mislio
da si je imao reći
potom je otišao u kladanj
u džamiju
i tamo se objesio

kad čovjek odluči skončati u božjoj kući
znaš da je tu nešto jako pogrešno
kao što je pogrešno to
što čovjek u jednom danu
mora ostati bez četvero djece
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama
pogrešno
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
o čemu rahmetli munib danas razgovara
s rahmetli mu sinovima
pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život
odustajući od boga koji kaže
da nema pogrešnije stvari
od oduzimanja vlastitog života
nad time čovjek može smo zašutjeti

radiogornjigrad

Podijelite ovaj članak
error: Oo !!