Pripovijeda se da su Rimljani, u ratu koji su vodili protiv muslimana, zarobili sina jedne stare žene. Svakoga dana otkako je otišao u rat, stara majka pogledala je svog sina, ali uzalud, on se nije vraćao, a ona više nije znala ni da li je živ ili mrtav. Jednoga dana na vrata stare majke pokucao je neki siromah i zamolio je da mu dadne nešto hrane. Iako je i sama bila siromašna i nije imala dovoljno hrane ni za sebe, starica je iznijela ono što je imala i dala siromahu da jede. Dok mu je pružala posudu sa hranom, starica je uputila dovu Allahu: “Allahu moj, vrati mi moga sina!”
Nekoliko dana poslije toga, vratio se njen sin, a starica se neizmjerno obradovala. Kada joj je sin ispričao da je bio u zarobljeništvu, starica je upitala da li su oslobodili i sve ostale zarobljenike, a sin joj reče: “Ne, samo su mene oslobodili.” Majka se začudi tome i upita kako je to moguće, a sin joj ispriča kako je došlo do njegovog oslobađanja: “Dok sam bio zarobljen, okovanih nogu, odjednom je pukao lanac i raspao se. Stražari su se začudili tome i pitali su se ko ga je slomio, ali kako nisu mogli doći do odgovora, opet su me okovali u nove lance. Međutim, karike na lancu pucale su jedna za drugom. Tada su odlučili o svemu obavijestiti svoje svećenike i kod njih potražiti odgovor za to
Kada su jednog svećenika upoznali sa situacijom, on me upitao: “Da li imaš bogobojaznu majku?”, a ja sam odgovorio da imam. Na to svećenik reče: “Moguće da je ona dovila za tebe”, i tada me oslobodiše.” Tada ga majka upita: “Kad su ti lanci pukli?”, a kada joj on reče kada se to dogodilo, majka shvati da je to bilo istog dana i trenutka kada je ona dala hranu onom siromahu.
*****
Nama je potrebno da se Allahu približavamo nekim dobrim djelima, tako da kada god budemo u nekoj nevolji, možemo reći: “Allahu moj, otkloni od mene ovu nevolju zbog djela koje uradih u Tvoje ime.” Sjeti se Allaha u lahkoći, i On će se tebe sjetiti kad ti bude teško.