Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Blair je jedan od onih političara koji mijenja pogled o islamu. Bitka za globalne vrijednosti.
ANALIZA
Korijeni trenutnog vala globalnog terorizma i ekstremizma su čvrsti. Sežu duboko kroz decenije otuđivanja, žrtava i političke diktature u arapskom i muslimanskom svijetu. Ipak, takav terorizam nije neizbježan i nikada nije bio takav.
KORIJENI EKSTREMIZMA
Naš odgovor na napade 11. septembra pokazao se važnijim nego što se isprva činilo. Razlog je jer smo mogli odabrati sigurnost kao ratište. Ali nismo. Odabrali smo vrijednosti. Rekli smo da ne želimo više talibana ili drugačijeg Saddama Husseina. Znali smo da se fanatična ideologija ne može poraziti zatvarajući ili ubijajući njezine lidere; njezine ideje se moraju poraziti.
Kako ja vidim, situacija u kojoj se nalazimo je pravi rat, ali sasvim nekonvencionalan, onaj koji se ne može dobiti na tradicionalan način. Nećemo dobiti bitku protiv globalnog ekstremizma ukoliko je ne dobijemo na nivou vrijednosti koliko i na nivou sile. Možemo pobijediti jedino pokazujući da su naše vrijednosti jače, bolje i više od puke alternative. To također znači pokazati svijetu da smo nepristrani i pošteni u našoj težnji tim vrijednostima. Nikada nećemo dobiti pravu podršku za teške poduhvate koji mogu biti ključni za očuvanje našeg načina života osim ako se s jednakim entuzijazmom ne uhvatimo u koštac sa globalnim siromaštvom, propadanjem životne sredine i nepravdom.
Korijeni trenutnog vala globalnog terorizma i ekstremizma su čvrsti. Sežu duboko kroz decenije otuđivanja, žrtava i političke diktature u arapskom i muslimanskom svijetu. Ipak, takav terorizam nije neizbježan i nikada nije bio takav.
Kur’an me najviše fascinira svojom progresivnošću. O njemu pišem s velikom poniznošću kao pripadnik druge vjeroispovijesti. Kao autsajdera, Kur’an me impresionira kao knjiga reforme koja pokušava judaizma i kršćanstvo vratiti svom porijeklu, koliko god su reformatori pokušavali to učiniti s kršćanskom crkvom stoljećima kasnije. Kur’an je inkluzivan. Slavi znanost i znanje i prezire sujevjerje. Praktičan je i daleko ispred svog vremena kad je riječ o braku, ženama i vladavini.
Vođeni Kur’anom, širenje islama i njegova dominacija nad prethodno kršćanskim ili paganskim područjima bili su nevjerovatni. Tokom više stoljeća je islam osnovao carstvo i poveo svijet u otkrića, umjetnost i kulturu. Oličenja tolerancije u ranom srednjem vijeku bila su daleko prisutnija u muslimanskim zemljama nego kršćanskim.
Ali do početka 20. stoljeća, nakon što su renesansa, reformacija i prosvjetiteljstvo preplavili zapadni svijet, muslimanski i arapski je bio neizvjestan, nesiguran i spreman za odbranu. Neke muslimanske zemlje, poput Turske, učinile su velike korake ka sekularizmu. Druge su se našle uhvaćene u kolonizaciji, počecima radikalizma, političke diktature i religijskog radikalizma. Muslimani su počeli gledati nesretne okolnosti njihovih zemalja kao simptome nesretnih okolnosti islama. Politički radikali su postali religijski radikali i obrnuto.
Oni na vlasti su pokušali prilagoditi ovaj islamski radikalizam uključivanjem nekih svojih lidera i nešto od svojih ideologija. Rezultat je skoro uvijek bio katastrofalan. Religijski radikalizam je učinjen respektabilnim, a politički radikalizam je potisnut, pa su u glavama mnogih, oni predstavljali potrebu za promjenom. Počeli su misliti da je način vraćanja vjere i stabilnosti islama kombinacija religijskog ekstremizma i populističke politike, s neprijateljima koji su „Zapad“ i islamskim liderima koji su surađivali s njim.
Ovaj je ekstremizam možda i počeo s religijskom doktrinom i mišlju. Ali uskoro, u frakcijama Muslimanskog bratstva, uz podršku vehabijskih ekstremista i raštrkana u nekim medresama po Bliskom istoku i Aziji, rođena je ideologija koja se izvozi širom svijeta.
11. 9. ubijeno je 3000 ljudi. Ali ovaj terorizam nije počeo na ulicama New Yorka. Mnogo ih je već poginulo, ne samo u činovima terorizma protiv zapadnih interesa već i u političkim nemirima i pobunama širom svijeta. Žrtve se mogu naći u novijoj historiji mnogih zemalja: Indije, Indonezije, Kenije, Libije, Pakistana, Rusije, Saudijske Arabije, Jemena i bezbroj drugih. Više od 100.000 ih je poginulo u Alžiru. U Čečeniji i Kašmiru, politički interesi koji su se mogli riješiti su postali brutalno nerješivi pod pritiskom terorizma. Danas, u 30 ili 40 zemalja, teroristi smišljaju poduhvate blisko vezane za ovu ideologiju. Iako je broj aktivnih terorista relativno mali, oni iskorištavaju daleko širi smisao otuđenosti u arapskom i muslimanskom svijetu.
Ovi činovi terorizma nisu pojedinačni slučajevi. Dio su sve većeg pokreta – za koji se vjeruje da su se muslimani odmaknuli od istinske vjere, da ih je preuzela zapadnjačka kultura i da su urotnički vođeni muslimanima saučesnicima u ovom preuzimanju (nasuprot onima koji vide da je način da se oporavi ne samo prava vjera nego muslimansko povjerenje i samopoštovanje putem napada na Zapad i sve zapadno).
Borba protiv terorizma u Madridu, ili Londonu, ili Parizu je ista kao borba protiv terorističkih činova Hezbollaha u Libanu, ili palestinskog islamskog džihada na Palestinskim teritorijama ili nekih grupa u Iraku. Ubica nevinih u Beslanu pripada istoj ideologiji kao i onaj koji uzima nevine živote u Libiji, Saudijskoj Arabiji ili Jemenu. I kada Iran podrži takav terorizam, postaje dio iste bitke, s istom pokretačkom ideologijom.
Politička strategija ponekad dolazi svjesno, ponekad instinktivno. Što se tiče ovog pokreta, vjerovatno je produkt instinkta. Ima ideologiju, pogled na svijet, duboka uvjerenja i odlučni fanatizam. Na mnogo načina podsjeća na početni revolucionarni komunizam. Ne trebaju mu uvijek strukturni ili zapovjedni centri ili čak eksplicitna komunikacija. Zna se šta se misli.
Krajem 1990-ih, strategija pokreta je postala jasna. Ako je to imalo bila borba unutar islama, nosila je rizik koji bi braća muslimani – onako pristojni i pošteni kao svi drugi – odabrali da odbiju njezin fanatizam. Bitka oko islama su samo muslimani protiv muslimana. Ekstremisti su shvatili da moraju stvoriti sasvim drugačiju bitku: muslimani protiv Zapada.
To su učinili napadi 11. septembra. Još uvijek sam zapanjen kako mnogi ljudi govore da terorizam danas postoji zbog invazija na Afganistan i Irak. Izgleda kao da su sasvim zaboravili da je 9/11 prethodio objema. Zapad nije napao ovaj pokret. Bio je napadnut.
PRIRODA BORBE
Ovoj ideologiji, mi smo neprijatelj. Ali „mi“ nismo Zapad. „Mi“ smo koliko muslimani toliko i kršćani židovi ili hindusi. „Mi“ smo svi oni koji vjeruju religijsku toleranciju, otvorenost prema drugima, demokratiju, slobodu, i ljudska prava za koje su nadležni državni sudovi.
Ovo nije sukob civilizacija; ovo je sukob o civilizacijama. Ovo je prastara borba između napretka i konzervativizma, između onih koji prihvataju savremeni svijet i onih koji odbijaju njegovo postojanje – između optimizma i nade, s jedne strane, te pesimizma i straha, s druge.
U svakoj borbi, prvi izaov je tačno odrediti prirodu onoga oko čega se borba vodi, a ovdje imamo mnogo posla. Nevjerovatno mi je da čujemo toliko mišljenja sa Zapada koji padaju na ideju da smo za pojavu ovog globalnog terorizma nekako mi krivi.
Za početak, teror je zaista globalan. Usmjeren je ne samo na SAD i njihove saveznike, nego i na nacije za koje se ne bi moglo reći da su nekim slučajem partneri Zapada.
Štaviše, borbe u Iraku i Afganistanu nemaju veze s oslobađanjem tih zemalja od američke okupacije. Cilj ekstremista je spriječiti te zemlje da postanu demokratske – ne demokratske u zapadnjačkom stilu nego demokratske uopće. Ekstremisti su ti koji, a ne mi, ubijaju nedužne i to svjesno. Oni su jedini razlog stalnog prisustva naših trupa u Iraku i Afganistanu.
Također je suludo sugerirati da je islamski terorizam proizvod siromaštva. Naravno, siromaštvo koristi kao opravdanje za svoja djela. Ali njegovi fanatici teško da su zagovarači ekonomskog razvoja.
Nadalje, teroristički cilj nije ohrabriti suživot Palestinaca i Izraelaca nego njegovo sprečavanje. Bore se ne za rađanje Palestinske države nego za oslobađanje od izraelske države.
Teroristi zasnivaju svoju ideologiju na religijskom ekstremizmu – i to ne bilo kakvom religijskom ekstremizmu, nego tačno muslimanskom. Teroristi ne žele da se muslimanske zemlje moderniziraju. Nadaju se da će luk ekstremizma koji se proteže širom regije eliminirati početne ali nesigurne korake koje moderni islam želi napraviti ka budućnosti.
Ipak, uprkos svemu ovome, što smatram prilično očitim, mnogi u zapadnim zemljlama slušaju ekstremističku propagandu i prihvataju je. (I da se oda priznanje kako i spada, ekstremisti vladaju našim medijima tako inteligentno da bi im mnoge političke stranke pozavidjele). Gledaju na pokolj u Iraku i kažu da je to razlog odlaska. Svaki čin masakra nekako služi da naglasi našu odgovornost za nered radije nego barbarizam onih koji ga počinili. Mnogi vjeruju da je ono što je urađeno u Iraku 2003. bilo tako pogrešno da odbijaju prihvatiti ono što je sada evidentno.
Neki ljudi vjeruju da su teroristički napadi uzrokovani u potpunosti zapadnjačkom represijom muslimana. Neki ljudi ozbiljno vjeruju da bi napadi prestali da smo se samo povukli iz Iraka i Afganistana. I, na neki način što je najdestruktivnije, mnogi gledaju u Izrael i misle da plaćamo preveliku cijenu što ga podržavamo i suosjećamo s onima koji ga osuđuju.
Da prepoznamo ovu borbu baš onakvu kakva jeste, napravili bismo prve korake ka tome da odnesemo pobjedu. Ali ogroman dio zapadnjačkog mišljenja nije ni blizu ovog.
Islamistički terorizam neće biti poražen ako se ne suočimo ne samo s metodama ekstremista nego i njihovim idejama. Ne mislim samo da im se kaže kako je terorizam pogrešan. Mislim i da im se kaže kako je njihov stav prema SAD-u apsurdan, da je njihov koncept vlasti suviše konfliktan, da su njihovi stavovi u vezi sa ženama i drugim vjeroispovijestima prekonzervativni. Moramo odbiti ne samo njihove barbarske činove nego i lažni osjećaj nepravde sa Zapada, njihov pokušaj da nas ubijede da su drugi, a ne oni, odgovorni za njihovo nasilje.
U vremenu globalizacije, posljedica ovog sukoba između ekstremizma i progresa će odrediti našu budućnost. Ne možemo se više isključivati iz atmosfere oko nas koja se mijenja. Pasivnost – prebacivanje odgovornosti na SAD ili samoobmanjivanje da je ovaj terorizam niz pojedinačnih incidenata a ne globalni pokret – bila bi fundamentalno pogrešna.
DVA FRONTA
Zato je pogrešno ignorirati značaj izbora u Iraku i Afganistanu. Činjenica je da, ukoliko imaju priliku za nju, ljudi žele demokratiju. Od trenutka kad su Afganistanci glasali na prvim izborima ikad, nestao je mit da je demokratija zapadnjački koncept. U Iraku također, uprkos nasilju i zastrašivanju, ljudi su glasali, i to ne samo nekolicina, nego u tolikom broju da mogu postidjeti i mnoge zapadne demokratije.
Ovi glasovi pokazuju da ljudi ne žele diktaturu, kako teokratsku tako ni sekularnu. Kada se Saddamove pristalice ili pristalice Mullah Muhammeda Omara usude pojaviti na izborima, ne osvoje mnogo glasova. Irački i afganistanski muslimani su jasno rekli: demokratija je naše pravo koliko i vaše. Prihvatajući je, pokazuju da oni također žele društvo u kojem ljudi drugačijih kultura i vjera mogu živjeti zajedno u miru. Ova borba je naša borba.
Ko pokušava zaustaviti one koji žele demokratiju? U Iraku, mješavina stranih džihadista, bivših sadamista; u Afganistanu, kombinacija kraljeva droge, talibana i al Qaede. Njihov je argument da je demokratija zapadnjački koncept koji se nameće opirućoj islamskoj kulturi. Svaka teorija zavjere, da Zapad ima namjeru preuzeti iračku naftu, se ponavlja. Neki se na Zapadu čak i slažu.
Zašto se ovi konzervativni elementi tako jako odupiru? Zašto što znaju važnost pobjede ili poraza. Od samog početka im je bilo jasno. Naravno, postojale su greške i neprihvatljiva kršenja ljudskih prava na našoj strani. Ali ovdje je, u svom najčistijem obliku, riječ o borbi između demokratije i nasilja.
Zasigurno, diskutabilno je da se debaatizacija desila prebrzo i raširila na sve strane, posebno među oružanim snagama. Lahko je zaboraviti, međutim, da je istinska briga 2003. bila humanitarna kriza, koja je izbjegnuta, i da je pritisak tada bio na brzoj debaatizaciji.
Ali osnovni problem, od ubistva UN-ovog osoblja u augustu 2003. naovamo, je jednostavan: sigurnost. Konzervativni elementi pokušavaju nasiljem poremetiti obnovu i demokratiju. Električna energija je postala problem ne zbog nemara Iračana ili koalicijskih snaga nego zbog sabotaže. Ljudi su postali preplašeni zbog terorizma i kriminalnih bandi, od kojih je neke Saddam Hussein namjerno pustio iz zatvora prije pada njegovog režima.
Ovo nisu bili nasumični primjeri. Bili su i jesu dio strategije. Kada ova strategija nije uspjela prijevremeno izgurati koaliciju iz Iraka, kada nije uspjela zaustaviti glasanje, ekstremisti su se okrenuli sektaškom ubijanju i nasilju – ponajprije divljačko i bogohulno uništavanje šiitskog svetišta u Samarri.
Ekstremisti su znali da, ako mogu uspjeti – u Iraku, Afganistanu, Libanu ili bilo kojoj drugoj zemlji koja teži demokratiji – onda će se s izgledom demokratske budućnosti za arapski i muslimanski svijet nositi s potencijalno smrtnim posljedicama. Isto tako, postanu li ove zemlje demokratske i napreduju, to će biti veliki udar na ekstremističku propagandu o Zapadu i cijeli njihov sistem vrijednosti.
U svakom slučaju, snage SAD-a, UK-a i mnogih drugih nacija su spremne pomoći lokalnim sigurnosnim snagama da napreduju, podrže demokratski proces i obezbijede otpor terorizmu koji prijeti tom procesu. Kako god, potpuni UN-ov autoritet je na snazi.
Debata oko mudrosti prvotnih odluka, naročito Iraka, će se nastaviti. Protivnici će reći da Irak nikada nije bio prijetnja, da nije bilo oružja masovnog uništenja, da se trgovina drogom u Afganistanu nastavlja. Istaknut ću da je Irak zaista bio prijetnja, kako su pokazala i dva regionalna rata, 14 UN-ovih rezolucija i konačni izvještaj iračke grupe za anketiranje. Podsjetit ću ljude da smo nakon iračkog rata napravili veliki napredak oko pitanja prevelike proizvodnje oružja masovne destrukcije, a novi odnosi s Libijom i gašenje mreže nukleranog oružja A. Q. Khana samo su neka od njih. Podsjetit ću i da su talibani manipulirali trgovinom drogom i obezbjeđivali smještaj al Qaedi i njezinim trening kampovima.
Ali koji god bio zaključak ove diskusije, ako uopće i postoji, činjenica je da je sada tu, bez obzira na prednosti i nedostatke razloga uklanjanja Saddama i talibana, jedan očit, jasan i ozbiljan razlog zbog kojih se podržava narod tih zemlja u nihovoj želji za demokratijom. Od juna 2003., multinacionalne snage su u Iraku pod UN-ovom rezolucijom i vlašću prve ikad izabrane iračke vlade. U Afganistanu, UN je prisutan širom zemlje.
Krucijalna stvar oko ovih intervencija je da one nisu imale namjeru samo smijeniti režim nego promijeniti sisteme vrijednosti naroda kojih se to i tiče. Poruka nije glasila „mijenjajmo režim“; bila je“mijenjajmo vrijednosti“. Zato sam rekao da ono što je učinjeno, ovakvom intervencijom, možda je još značajnije nego što se u to vrijeme priznavalo. Ironično je, ali bolno, što ekstremisti imaju jasniju verziju o tome šta je na kocki više od mnogih ljudi na Zapadu.
BORBA ZA SRCA I UMOVE
Ovo je na kraju borba oko savremenosti. Nešto od nje se može voditi i dobiti samo unutar samog islama. Ali prisjetimo se da ekstremizam nije istinski glas islama. Milioni muslimana širom svijeta žele što i ostali ljudi: biti slobodni i da drugi budu slobodni. Toleranciju gledaju kao vrlinu i poštovanje prema tuđoj vjeri kao dio njihove vlastite vjere.
Ovo je bitka za vrijednosti i za napredak i zbog toga se mora dobiti. Želimo li imati život kakav želimo, nema alternative osim boriti se za njega. To znači zauzteti se za naše vrijednosti i to ne samo u našim zemljama nego u cijelom svijetu. Moramo uspostaviti globalno savezništvo za globalne vrijednosti te tako i djelovati. Pasivnost je također politika s vlastitim ishodima. Jednostavno je pogrešna.
Kompletna strategija islamskog ekstremizma je zanosvana na pretpostavljenom osjećaju uvrijeđenosti koji okreće ljude jedne protiv drugih. Naš odgovor mora biti sistem vrijednosti dovoljno jak da ljude ujedini. Ne radi se samo o sigurnosti ili vojnoj taktici. Riječ je o srcima i umovima, o tome da se ljudi nadahnu, uvjere, i da im se pokaže najbolje od naših vrijednosti. Zašto još ne uspijevamo? Jer nismo dovoljno odvažni, uporni, dovoljno temeljiti u borbi za vrijednosti u koje vjerujemo.
Moramo biti svjesni koliko toga se tek mora napraviti. Dovoljno je teško uvjeriti javnost na Zapadu koliko je priroda borbe zahtjevna. Ali zatim moramo omogućiti savremenim, umjerenim, današnjim snagama u islamskom svijetu da poraze konzervativne protivnike.
Moramo im pokazati da naše vrijednosti nisu zapadnjačke, još manje američke ili anglo-saksonske, već univerzalne vrijednosti koje bi trebale biti pravo građanina svijeta.
Nasuprot nas su ljudi koji nas zaista mrze. Ali iznad njih je mnogo više onih koji nas ne mrze, ali propitivaju naše motive, dobru vjeru i iskrenost. Ovo su ljudi koji bi mogli podržati naše vrijednosti, ali koji vjeruju da mi njih podržavamo selektivno. To su ljudi koje moramo ubijediti. Oni moraju znati da su ovdje važni pravda i poštenje jednako bitni kao sigurnost i prosperitet.
Upravo se zato u nizu kritičnih stvari suočavamo ne samo sa snažnim pitanjima u vezi s našim nacionalnim interesima nego i vitalnim testovima naše posvećenosti globalnim vrijednostima. Ako vjerujemo u pravdu, kako možemo dozvoliti da 30.000 djece dnevno umre ako se te smrti mogu spriječiti? Ako svi vjerujemo u svoju odgovornost prema generacijama koje dolaze poslije nas, kako možemo biti ravnodušni prema uništavanju planete? Kako možemo imati globalni sistem trgovine zasnovan na nepravednoj trgovini? Kako možemo uspostaviti mir na Bliskom Istoku bez rješavanja pitanja Izraela i Palestine?
Kad god ljudi žive u strahu, bez mogućnosti napretka, trebali bismo biti na njihovoj strani, solidarni s njima, nalazili se oni u Mijanmaru, Sjevernoj Koreji, Sudanu ili Zimbabveu. Gdje god zemlje prolaze proces demokratskog razvoja, trebali bismo pomoći.
Ovo zahtijeva, sveobuhvatnu i aktivnu vanjsku politiku angažmana, a ne izolacije. Ona ne može biti ostvarena bez snažnog saveza, s SAD-om i Evropom kao stubovima podrške. Neophodno partnerstvo tu ne treba završiti nego početi.
Bit ću sasvi otvoren. Ne slažem se uvijek s SAD-om. Znaju biti teški prijatelji. Ali antiameričko osjećanje u dijelovima Evrope podivlja kad se postavi nasuprot dugoročnim interesima svijeta u kojeg vjerujemo. Opasnost u vezi s SAD-om danas nije njihova prevelika involviranost u svjetska dešavanja. Opasnost je što se mogu povući. One su svijetu potrebne. Svijet ih želi angažirane. Stvarnost je što se nijedan problem ne može riješiti niti mu se može pristupiti bez njih.
OSIM SIGURNOSTI…
Sada je izazov pobrinuti se da se agenda ne ograniči samo na sigurnost. Postoji opasnost podjele globalne politike na „žestoku“ i „blagu“, gdje su „žestoki“ poduhvati skoncentrirani na teroriste, a kampanja „blage“ se fokusira na siromaštvo i nepravdu. Ta je podjela opasna jer međuzavisnost sva ova pitanja čini baš takvim: međuzavisnim. Odgovor na terorizam je univerzalni zahtjev globalnih vrijednosti; odgovor na siromaštvo i nepravdu je isti. Upravo se zato borba za globalne vrijednosti mora voditi globalno, a ne selektivno.
Moramo obnoviti mirovni proces između Izraela i Palestinaca – i to na dramatičan i temeljit način. Njegov značaj na širem planu Bliskog istoka i borbe unutar islama nadilazi popravljanje stanja Palestinaca. Dogovor bi bio živi, vidljivi dokaz da regija i svijet mogu biti dom različitim vjerama i kulturama. Ne bi samo ušutkao najefikasniji skup konzervativnog islama nego bi fatalno ukopao njegovu osnovnu ideologiju.
Moramo se boriti sa pošastima siromaštva, gladi, bolesti i konflikata, naročito u Africi, dodatno povećavajući našu pomoć i aktivnost. Prije predsjedanja UK-a G-8, grupom vodećih industrijskih sila, 2005., problemi u Africi i klimatske promjene nisu bili među prioritetima političke agende u Londonu, a kamoli u široj međunarodnoj zajednici. Sada jesu i to zbog nastojanja miliona ljudi potaknutih kampanjama Make Poverty History i Live 8, koje su odigrale ogromnu ulogu u mobiliziranju civilnog društva. Ali samo zato što su problemi sada na vrhu agende, to ne znači da opet ne mogu pasti.
Moramo se pobrinuti da ostanu na vrhu. Moramo nastaviti s mobiliziranjem resursa i volje da obećanja iz 2005. pretvorimo u stvarnost. Uvjerio sam se da ako u afričkim vladama postoji istinska posvećenost napretku, onda su narodi Afrike prilično sposobni završiti ostalo. Upravo zato, bez obzira kako očajno situacija izgleda ili kako prepreke izgledaju nepremostive, moramo sačuvati optimizam da je napredak uistinu moguć.
Moramo brzo prijeći na priču oko trgovine. Na kocki je, očito, naša posvećenost borbi protiv siromaštva i podržavanju razvoja. Ali također u balansiranju same ideje korištenja multilateralne akcije da se ostvare zajednički ciljevi. Ako pregovore ne možemo voditi na pristojan način, kako naši dugoročni nacionalni interesi i širi svjetski interesi zahtijevaju, ovo će biti neuspjeh s višestrukim negativnim posljedicama. Evropska zaštita agrikulture je politika iz drugog perioda i vrijeme je da se okonča. Ali promjena samo u Evropi nije odgovor. SAD se također moraju otvoriti. Japan također. U poboljšanju pristupa neagrikulturnim tržištima, okrećemo se vodstvu u Brazilu i Argentini. I moramo se složiti oko razvojnog paketa za najsiromašnije što uključuje 100% pristupa tržištu i pomoći za trgovinu.
Na koncu, cijeli svijet se mora fokusirati na prijetnju od klimatskih promjena. Buduće generacije nam neće oprostiti ako ne budemo obraćali pažnju na uništavanje i zagađivanje naše planete. Treba nam jasan i discipliniran plan djelovanja, sa značajnim rezultatima, oko kojeg se slažu svi važniji sudionici i koji u svojoj srži ima cilj stabilizirati koncentraciju stakleničkih plinova i temperaturu planete. Vjerujem da bi jasan cilj i snažan okvirni plan mogli pomoći pokretanje, nama potrebne, tehnološke revolucije. Od vitalnog je značaja predstaviti činjenično stanje kako bi se uložilo u bolju tehnologiju i smanjile emisije.
SAD žele ekonomiju niskog ugljika; prave velika ulaganja u čistiju tehnologiju; u velikoj mjeri su potrebne su i Kina i Indija. Svijet je spreman za novi početak. Washington može preuzeti vodeću ulogu.
Za svojih devet godina na poziciji premijera, nisam postao manje idealista ili više cinik. Prosto sam postao više uvjeren da je razlikovanje vanjske politike koju vode vrijednosti i one koju vode interesi pogrešno. Globalizacija vodi do međuzavisnosti, a međuzavisnost vodi do potrebe za zajedničkim sistemom vrijednosti kako bi funkcionirala. Idealizam tako postaje realna politika.
Ništa od ovog ne eliminira smetnje, nedostatke, odstupanja i licemjerje što ide uz praktično donošenje odluka u okrutnom svijetu. Ali znači da je najbolje od ljudskog duha, što također potiče napredak i čovječanstva, također najbolja nada za budućnost svijeta.
Zato tvrdim da je ovo borba za vrijednosti. Naše vrijednosti su naša vodilja. One predstavljaju napredak čovječanstva kroz periode. U svakom trenutku morali smo se boriti za njih i braniti ih. Kako se bliži novo doba, vrijeme je da se opet borimo za njih.
