Status dana: Jučer je u apoteci jedna majka rekla ‘nemam toliko’

Pročitajte u nastavku status Elme Šečić

Danas malo duži status, ali zaslužen. Danas njoj dajemo dan pažnje. Pročitajte u nastavku status Elme Šečić.

“Jučer je u apoteci jedna majka rekla: “Nemam toliko”. Prebirala je po novčaniku, dok joj se slinavi dječačić motao oko nogu. Pitao je: “Mama, šta nemaš?” Rekla mu je: “Ima mama”. Zaposlenoj u apoteci je šapnula: “Dajte mi neku zamjenu za taj lijek, bilo šta za 5 maraka.

Vidjela sam lice čoveka kome su za bolničkim šalterom rekli: “Pregled vam je zakazan za 23 decembar u 9 ujutru”. Hodnik je bio pun savijenih žutih ljudi. Gledali su se međusobno ko umrle pa preparirane životinje, čekajući da čuju datum za pregled svog bolešću nagriženog tijela.

“Ali, ja ću umreti do tad”, rekao je.

“Ništa vi ne brinite, ne umire se baš tako lako. “Idemo sljedeći”.

Ne umire se tako lako.

U pogonu velike privatne firme za snažnom bučnom mašinom stajala je mršuljava devojka. Prije dva mjeseca odstranjena joj je dojka. Radničko odijelo prekrilo je nedostatak. Rana je mnogo boli, posebno kada rukom gura jedan dio mašine. Komisija za bolovanje joj je rekla: “Sada je sve u redu, morate da se vratite na posao”. Poslodavac joj je rekao: “Ako ne možeš da radiš punom parom, ima njih sto zdravih koji mogu ko konj da povuku”. U pauzama pije lijekove protiv bolova. Onaj za dušu još nije nađen.
Lijek za dušu nije nađen.

Penzionerka Ruža kupila je sinoć u prodavnici 250 grama parizera. „Isjeci mi, ako možeš, molim te“, rekla je prodavačici. „Ne mogu tako malo da ti sječem, izgubiću prste“, odgovorila je prodavačica mirno. Ruža je te noći u maloj hladnoj garsonjeri velikim nožem pokušala da ga podijeli na jednake dijelove za četiri sljedeća dana.
Parizer na dijelove.

Komšija je spakovao torbe i otišao iz Bosne. Dok je bio sam, nije mu smetalo da kao arhitekta radi na utovaru paleta u dugom hladnom magacinu. Sada kada je otac, to više nije dovoljno. Njegova kćerka, trogodišnja Anja, operisana je prošle godine u bolnici u Italiji. Novac je molio preko Fejsbuka. Kada bi zaspala, odlazio je da moli i vlasnike kafana, Čardi, klubova, sumnjive i manje sumnjive tipove, da traži, da obećava da će ga sigurno vratiti, da plače. Trebalo mu je pet hiljada eura. Skupio ih je za 38 dana. Veći dio moraće da vrati. Zato ide preko, da na crno radi na baušteli kao građevina na 40 stepeni Celzijusa. Ostavio je Anju sa majkom.
“Doći će tata brzo, slušaj mamu”

Poštovani političari,
Ne znam šta ste sve planirali da obećate u novoj kampanji.

Sasvim sam sigurna da ćete pričati neke lijepe priče. Sigurna sam da ćete zaći među sluđeni narod, nekog seljaka ćete sigurno pomaziti po hrapavom licu. Možda i njegovu kravu.

Sigurno ćete obećati bolji standard. To je oduvijek popularno obećanje, jer je tako maglovito. I otvaranje pogona u kojima ćete zaposliti na stotine radnika.

I bolje uslove za mlade i da će Vam cilj biti da ih zadržite u Bosni li u nju vratite.

I reforme u zdravstvu i prosvjeti, šta god one značile. Mahaćete na mitingu, visoko ćete dići ruku. Klicaće Vam oni koji će tu morati da dođu. A možda i obrnete predizbornu priču, pa gotovo počnete da prijetite da će morati više da se radi, da ćete skresati penzije, otpustiti radnike po državnim preduzećima, jer Vam je neko rekao da je priča sa lijepim obećanjima odavno provaljena i da ova sa strogoćom i zavođenjem reda nailazi na bolji prijem.

Ono o čemu sasvim sigurno nećete mnogo pričati je ljudsko dostojanstvo i koliko se ono lako može izgubiti, posebno kada mjesecima ko ker čekate da vas neko na smrt bolesnog pregleda, kada nepoznate ljude na mrežama molite za novac da biste spasili dijete, kada sa diplomom konobarišete, jer niste htjeli da po mraku ubacujete letke u poštanska sandučad, kada poslodavcu kažete „ne boli me rana“, a ona modra ko gnjila šljiva, kada se sa insulinom krijete od gazde, kada lažete da vam je dobro, jer ako vam je loše, zamjeniće vas sa nekim kome je bolje, kada se tek porođeni kupate zahrađalim crijevom u rasturenom toaletu porodilišta da biste mirisali bebi, kada u bolničkoj hrani nađete crva, kada vam na razgovoru za posao kažu “Stari ste”, a vi tek 40 napunili, kada vas pitaju planirate li dijete i kada, čisto da se zna, da poslije ne bude problema.
Ovdje su ljudi naučili da se bore zvjerski, da poslije svakog pada ustanu, da ne odustanu, da okreću tugu na smijeh, da od ničega naprave dovoljno za život, da budu u mnogim sferama najbolji da nam cijeli svijet pozavidi.

I zato gledajte da nam svojom politikom ne uprljate i ne srozate ono što nas još jedino čini živim – dostojanstvo.

Dodala bih ja ovde još svašta nešto…ali čemu ?”

radiokameleon.ba

Podijelite ovaj članak

Jeste li ovo pročitali?

PRIČA O ČOVJEKU KOJI JE OSTAVIO MAJKU U PUSTINJI

Gospodaru, pomozi nam da uvijek činimo dobročinstvo prema svojim roditeljima! Život Arapa beduina u pustinji …

error: Oo !!