Ljudi koriste mjesto i vrijeme dženaze da lažu. Ovo je najčešća laž koja se koristi na dženazama

Zašto se na dženazama najviše laže?

Najprije o rahmetliji, o dobru komšiji, ocu, bratu, prijatelju, a onda i o njegovim hajratima.

Kad ih slušam, svaki rahmetlija ko da je ashab bio.

Jel’ to tako treba!?

Pitam se!?
Moram li prije umrijeti pa da me ljudi hvale?

Da kažu da sam bio dobar?

Moram li?

Moram li preseliti na onaj svijet pa da me se tek tad sjecaju?

Sta ce mi sjecanje.

Sta ce mi i lijepa rijec.

Ako me nisi volio dok sam bio ziv, nemoj ziv bio ni kad umrem.

Ako nisi mislio lijepo o meni dok sam disao, nemoj brate trosit rijeci na hvalu ni poslije kad me ne bude.

Ako nisam bio dobar kao ziv, kako mogu biti kao mrtav?

Ako ne vidis moju dobrotu dok hodam dunjalukom, nikakve fajde kad umrem od rijeci hvale.

Ako sam zlo, od suza vasih nista nemam.

Ne, ama bas nista dok se ja ne pokajem, a vi dok brata bratom ne budete shvatali i zivog ga pomagali.

Ili mu posteno plati ili ga ne zovi.

Dobro se kratko pamti.

Pomoc nikako.

Zlo se vremenima spominje i pogreska velikim slovima kod ljudi upisuje.

A kome mozes biti dobar da ti to ne zaboravi??

A kad umrem i kad me nestane, nestace i spomena.

Ne trosite rijeci spustite u mezar i zatrpajte. Nogama utabajte.

Kad bi ljudi mjerili, bez cefina bi i tabuta na put kren’o.

Eto rodbino, prijatelji i komsije.

Nit glasa nit traga, nit sjene moje. Dan poslije je novi dan i put u brzi zaborav.

Iz knjige “Život se piše’

Bilal I.