Kako je brat reisa Kavazovića odbio da bude oslobođen iz logora dok ne budu puštene i njegove džematlije?

U dosta emotivnom razgovoru, Osman se ponovo prisjetio dana razmjene u selu Ulović

Piše: Almasa Hadžić

“Dana 13. oktobra 1992. godine, nakon 120 dana zarobljeništva, torture, mučenja, ponižavanja u logorima Luka Brčko i Batković Bijeljina dočekao sam razmjenu koja se zove – SLOBODA. Ni dan danas nije lahko. Pokušavam da pobjegnem od ovih teških i bolnih sjećanja, ali prate me i susreću me. Hvala Allahu, utjehu nalazim u Kur’anu, namazu i zikru”.

Izlazak iz logora

Ovim postom na svom Facebook profilu, Osman ef. Kavazović, stariji brat reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića, koji je i sam proveo mjesece u logoru HVO-a u Konjicu, predratni imam Azizija džamije u Brezovom polju kod Brčkog prisjetio se dana kada je skupa sa još 60 logoraša oslobođen iz četvoromjesečnog ropstva u zloglasnom logoru Luka i Batković.

U razgovoru za Politicki.ba priznaje da mu je prisjećanje na taj dan izazvalo posebno teške emocije, nakon što je jučer, saznao da je u Glumini kod Zvornika, preselio njegov logorski sapatnik Ahmet Isić.

“Ne mogu da se smirim. Kad sam pročitao da je preselio, proučim mu Fatihu, a suze mi same teku. Kakve su samo ti Zvorničani muke prošli da vam je znati! Nakon našeg Nedima Mustačevića iz Tuzle koji je bio najpretučeniji logoraš u Batkoviću, Zvorničane su najviše udarali. Haram im bilo. Sjećam se Ahmeta Isića, bilo je dana kad bi mu od udaraca oči bivale potpuno zatvorene.

Sjećam se nekih mladića sa Diviča. Samo onaj ko je prošao torture logora zna koliko čovjek može biti zvijer. Uz Allahovu pomoć preživjeli smo, ali posljedice tortura se ne zaboravljaju”, kaže Osman, koji se, nakon izlaska iz logora, ubrzo uključio u redove Armije RbiH, i tu ostao do svog penzioniranja.

U dosta emotivnom razgovoru, Osman se ponovo prisjetio dana razmjene u selu Ulović kod Donjeg Rahića u Brčkom.

Slike se, kaže, redaju i šta god da pokuša, veli, ne može da ih se oslobodi.

Sjeća se da je, netom kad je oslobođen, krenuo pješke prema centru Rahića i prva osoba koju je sreo bila je njegova nekadašnja učenica u mektebu.

Kad ga je ugledala, jecajući je potrčala prema njemu govoreći:„Efendija, ja sam silovana“.

“Stojim kao ukopan, ne znam šta da djetetu kažem. I danas, nakon toliko godina ta slika mi je pred očima. U tom momentu nisam znao kud da krenem, ne znam gdje su mi djeca i supruga. Sa mnom je bio i moj logorski sapatnik Dražen Azapović, Hrvat, prvi mi komšija iz Brezovog Polja.

A onda, pade mi na um naš dobri hafiz Šemsudin ef. Kavazović, koji je živio u Maoči. Krenusmo njemu. Dvije noći smo i Dražen i ja prespavali u hafizovoj kući, a onda zajedno krenuli u Gradačac kod mojih”, prisjeća se Osman.

Svake godine kad dođe 13. oktobar, Osman, kaže, ima potrebu da sa prijateljima popriča o bilo čemu, samo da bi sjećanja na mučenja mnogih logoraša, njegovih prijatelja, lakše podnio.

Mnogi još uvijek prepričavaju kako je Osman ef .Kavazović, dok je boravio u logoru Luka odbio prijedlog lokalnog pravoslavnog sveštenika Slavka Filipovića da bude oslobođen iz logora.

“Nikad se nisam pokajao što sam odbio njegov prijedlog da me oslobode. Rekao sam mu to je fin prijedlog, ali ja izaći neću sve dok iz logora ne bude pušteno mojih 400 zarobljenih džematlija. On samnom razgovara, a pored nas prolaze četnici krvavih ruku. Ma i danas, čini mi se, mogu prepoznati njihova zločinačka lica”, istakao je.

Osman kaže, da mu je vjera u Boga i njegovu pravdu pomogla da sačuva pamet.

Moramo pričati, radi historije

Zdravlje, doduše, veli, polako popušta, ali, bez obzira na sve, ne predaje se. Namaz, Kur’an, zikr, to je njegovo utočište.

“Mene su u Batkoviću, u jednom momentu prestali tući i mučiti, ali su tukli i mučili druge. Patnja je to gledati polomljene vilice, ruke, rebra svojih prijatelja. Možda nekome nije drago što mi pričamo o zločinima kojima smo svjedočili, torturama kojima smo bili izloženi i ja takvima ne hatorim. Jer samo onaj ko je preživio može da razumije.

Ali, mislim, da pričati o tome moramo radi historije, radi generacija koje dolaze, da im se naša sudbina ne bi ponovila. Kad sam čuo da je Ahmet Isić preselio prvo što mi je palo na pamet bilo je: “Bože, zna li iko šta je ovaj čovjek izdržao””, kazao je.

Prijateljstva iz logora, navodi Osman, često su vrlo čvrsta. Mnoge logoraše s kojima je bio u logorima sretne u Tuzli, Brčkom, Brezovom Polju.

Napominje da je Dražen Azapović, nakon dogovora Bobana i Karadžića, odbio da bude razmjenjen riječima: “Hoću u razmjenu ali kad Osman-efendija bude izašao”.

I danas se, kaže, sa Azapovićem, koji živi u Švedskoj, čuje skoro svaki dan.

Na pitanje da li logoraš može da se oporavi od tortura kojima je bio izložen u logoru Osman, priznaje, da se možda, posljedice fizičkih tortura i mogu izliječiti, ali one psihičke, koliko god da se potiskuju, nemoguće je “istjerati iz insana”.

www.ins.ba

Podijelite ovaj članak
error: Oo !!