Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Okoristimo se…
Priprentio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Imam Buharija u svom Sahihu bilježi predaju u kojoj stoji da je jedan kršćanin primio islam i naučio sure E1-Bekare i Ali Imran. Nakon toga je napustio islam i vratio se u kršćanstvo. Napisao je te dvije sure na papir i poslao ih Muhammedu, s.a.v.s. Govorio je: “Muhammed ne zna ništa više osim ono što mu ja napišem? Nedugo zatim je umro i kad su ga ukopali, zemlja ga je izbacila na površinu. Kada su to vidjeli kršćani, rekli su: “Ovo su uradili Muhammed i njegovi drugovi samo zato da bi mu se osvetili što je napustio islam.” Zatim su ga još dublje zakopali, ali je zemlja ponovo izbacila njegovo tijelo. Tada im je bilo jasno da to nije ljudsko djelo.
Obaviješten o zakopanom blagu
Nakon Bitke na Bedru u kojoj su muslimani zarobili veliki broj mušrika, njihove porodice i rodbina došli su kod Poslanika, s.a.v.s., sa imetkom kojim su otkupili svoje zarobljenike. Među zarobljenicima bio je i Abbas, amidža Muhammeda, s.a.v.s. Negodujući zbog svog zarobljavanja i ponižavajućeg položaja, rekao je Poslaniku, s.a.v.s.: “Allahov Poslaniče, pa ja sam musliman, zašto ste mene zarobili?” Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: “Allah zna jesi li ti musliman, ako jesi, Allah će te nagraditi, a mi sudimo na osnovu onoga što znamo i vidimo. Nego ti plati otkupninu za sebe i svoje bratiće.” Kada je shvatio da nema izlaza i da mora platiti otkupninu, Abbas se obratio Muhammedu, s.a.v.s., riječima: “Ali ja nemam toliko novcal” Onda ga je Poslanik, s.a.v.s., upitao: “A šta je sa novcem koji ste zakopali ti i Ummu Fadl, nakon čega si joj rekao: `Ako ja odem na put ovaj zakopani imetak je za Fadla i njegove sinove, i za Abdullaha i Kusema?’ Iznenađen ovim pitanjem, Abbas je uzviknuo: “Ja uistinu svjedočim da si ti Allahov poslanik, jer, tako mi Allaha, za zakopano blago nije znao niko osim mene i moje žene Ummu Fadl.”
Kofa vode dovoljna za 1.500 ljudi
Džabir ibn Abdullah prenosi sljedeću predaju: “Na dan Hudejbije bila je nesnosna vrućina i muslimane je snašla velika žeđ, a vode nisu imali. Onda su ugledali kofu vode kod Poslanika, s.a.v.s., iz koje je abdestio, pa su požurili prema njemu. Kad ih je vidio okupljene u jednoj gomili, Muhammed, s.a.v.s., ih je upitao: Sta vam je?’ Odgovorili su: `Allahov Poslaniče, nemamao vode ni za piće ni za abdest, osim te kofe kod tebe.’ Nakon toga je Poslanik, s.a.v.s., stavio svoju mubarek ruku u kofu, a voda je počela šikljati između njegovih prstiju kao iz izvora, pa smo svi pili koliko smo mogli i abdestili smo tom vodom.» Kada je Džabir ispričao taj događaj, Salim ga je upitao: “A koliko vas je bilo u tom trenutku?» Džabir je odgovorio: “Bilo nas je 1.500, a, tako mi Allaha, da nas je bilo i sto hiljada svima bi bilo dosta vode i za piće i za abdest.”
Isti ashab prenosi da je jedna žena došla kod Muhammeda, s.a.v.s., i rekla: “Allahov Poslaniče, ja imam slugu koji je stolar, pa ako želiš da ti napravi nešto na čemu ćeš stajati kada držiš hutbu, ja ću mu narediti da ti to napravi?» Poslanik, s.a.v.s., se složio s tim prijedlogom i njen sluga je napravio minber i donio u Poslanikov mesdžid. Sljedećeg petka Poslanik, s.a.v.s., držao je hutbu sa novog minbera, a onda se začuo plač i jecaji panja od palme sa kojeg je Poslanik, s.a.v.s., do tada držao hutbe. Muhammed, s.a.v.s., se sažalio i sišao sa minbera, a onda uzeo panj u naručje i njegov plač i ridanje su utihnuli kao što utihne dječiji plačni glas nakon što ga majka uzme u naručje.
Izdaja o oslobađanju Mekke otkrivena putem Objave
Imam Buharija bilježi u svom Sahihu predaju u kojoj stoji da je ashab po imenu Hatib ibn Beltea poslao Kurejšijama obavijest o Poslanikovoj, s.a.v.s., namjeri da zauzme Mekku. Pismo je poslao po jednoj ženi koja ga je sakrila u svoju pletenicu. Muhammed, s.a.v.s., je Objavom obaviješten o tome, pa je poslao Aliju ibn Ebi Taliba i Zubejra ibn Avama da je stignu i uzmu pismo. Oni su je sustigli u mjestu E1-Halife i tražili su da im preda pismo. Žena je kazala da nema nikakvo pismo i da su oni pogriješili. Nakon toga su prekopali njen prtljag i nisu ništa našli. Onda je Alija, r.a., rekao: “Tako mi Allaha, ja znam da Poslanik, s.a.v.s., govori istinu, ili ćeš nam predati pismo ili ćemo te mi lično pretresti.” Kada je vidjela njihovu odlučnost, žena im je rekla: “Odmalcnite se.” Nakon što su se oni odmakli od nje, ona je izvadila pismo iz svoje pletenice i predala ga Aliji. Pošto je Alija, r.a., predao pismo Muhammedu, s.a.v.s., on je naredio da se pozove Hatib ibn Belta. Kada je došao, Poslanik, s.a.v.s., ga je upitao: “Šta te je navelo da to uradiš?” On je odgovorio: “Allahov Poslaniče, ja uistinu vjerujem u Allaha i Njegovog Poslanika, i nisam se odmetnuo od islama. Međutim, ja u Mekki imam porodicu, a nemam rodbine i prijatelja koji će ih zaštititi, pa sam samo želio da ih obavijestim o onome što si to naumio učinitif Tada je Omer, r.a., rekao: “Allahov Poslaniče, ovaj čovjek je postao munafik, dozvoli mi da ga ubijem!” A onda je Muhammed, s.a.v.s., rekao: “On je učesnik Bedra, a šta znaš, Omere, možda je Allah pogledao učesnike Bedra i kazao: gRadite što hoćete, Ja sam vam oprostio.”
Ostao nepozničan do zore
Imam Maverdi u svom djelu Falamin-nubuweti spominje predaju u kojoj stoji da je Ebu Leheb izašao jednog dana na ugovoreni sastanak sa vođama Kurejša kad su se okupili, oni su mu rekli: “O Ebu Utbe, ti si naš prvak i uglednik i ti si najbliži po krvi Muhammedu. Ti znaš da je tvoj brat Ebu Talib prepreka između nas i Muhammeda, ali ako bi ti pristao da ubiješ Muhammeda, onda ni Ebu Talib ni Hamza ne bi mogli ništa učiniti, jer si im ti brat i ne mogu od tebe tražiti krvarinuf “Prihvatam taj prijedlog”, odgovori im Ebu Leheb, a vođe Kurejša su ga od silne radosti počeli hvaliti i veličati. Pala je noć i Ebu Leheb je, zajedno sa svojom ženom Ummu Džemil, krenuo da izvrši svoj prljavi naum. Kada su došli kod njega, zatekli su ga na sedždi. Ebu Leheb je krenuo da ga udari, ali se nije mogao pomaknuti s mjesta.To isto se desilo i sa njegovom ženom. Ostali su tako ukopani na jednom mjestu do zore. Nakon što je Poslanik, s.a.v.s., završio s namazom, Ebu Leheb je zavapio: “Muhammede, molim te, oslobodi nas ovog stanja!” Muhammed, s.a.v.s., mu je rekao: “Nećete biti oslobođeni dok mi ne obećate da me više nećete napadati i ezijetitif Njih dvoje su dali čvrsto obećanje da ga više neće napadati, a onda je Poslanik, s.a.v.s., uputio dovu Allahu i oni su se ponovo mogli kretati.
Sin ti neće umrijeti dok ne oslijepi
Jedna od mu’džiza Poslanika, s.a.v.s., jeste i njegova obavijest o onome što će se desiti Abdullahu ibn Abbasu. Naime, jedanput je Abbas poslao svog sina Abdullaha kod Muhammeda, s.a.v.s., i kada je Abdullah došao Poslaniku, s.a.v.s., vidio je kod njega jednog čovjeka, pa se iz učtivosti vratio kući. Nakon toga je Abbas sreo Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu da je bio poslao Abdullaha kod njega, ali se on vratio kad je vidio da Muhammed, s.a.v.s., razgovara sa čovjekom koji je ostavio veliki dojam na Abdullaha. Onda je Muhammed, s.a.v.s., upitao Abbasa: “A znaš li ko je bio taj čovjek?” “Ne”, odgovorio je. Poslanik, s.a.v.s., mu onda reče: “To je bio Džibril. Znaj da tvoj sin neće umrijeti dok ne postane veliki učenjak i dok ne oslijepi.” I tako je i bilo.
Najmlađi i najbolji sudija
Muhammed, s.a.v.s., jedanput je poslao Aliju ibn Ebi Taliba u Jemen kao daiju i sudiju. Alija, r.a., se pobojao te uloge i odgovomosti, pa je rekao: “Allahov Poslaniče, šalješ me u Jemen, a ja sam suviše mlad i ne poznajem dobro sudstvo.» Muhammed, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Idi, zaista će Allah uputiti tvoje srce i učiniti sigurnim i postojanim tvoj jezilc.» Nakon toga Alija je govorio: “Sudio sam ljudima i nisam nikad zapao u situaciju da se dvoumim u presudi.” U tom smislu su i riječi Poslanika, s.a.v.s.: “Najbolji u sudstvu među vama je Alija.»
