Cijela Banja Luka je pričala o ovom događaju na Vrbasu: Molio ga je da skine ‘spornu narukvicu’, ali je melek smrti bio brži…

Cijeli grad je pričao o ovom momku, o njegovom moralu. Želja mnogih majki za svoje kćerke jedinice…

Bio je zaista naočit momak, ponos čaršije, nije bilo takve ljudine u cijelom šeheru, od Novoselije pa sve do Budžaka. Cijela Banja Luka pričala je o njemu i njegovom moralu, sportskom duhu, njegovoj duhovitosti, karakteru… zaista je bio svestran. Da, takav je bio Orhan, svojom pojavom, glasom i stasom. Želja mnogih majki za svoje jedinice. Bila je subota, dan odmora, obale Vrbasa bile su premale da prime sve kupače koji su spas tražili u hladnoj vodi usljed ljetnih vrućina. Raja se okupila na Limanu, poznatoj plaži… Amar, Kike, Sema, Muri i naravno Orhan, glavni u raji. Bez njega ovo druženje ne bi bilo to. Amar je bio nešto povučeniji i ozbiljniji od ostalih.

Bio je i nešto stariji od drugih i svi su ga doživljavali kao starijeg brata, a on je to koristio i nerijetko davao korisne savjete ostalima. Orhan je posebno cijenio Amara. Njih dvojica su imali tu neku duhovnu vezu koja je bila jača nego sa ostalima. Znali su se još iz mejtefa, zatim iz školskog dvorišta i igrališta, kada je Amar kao stariji često branio svog mlađeg drugara od nasrtaja drugih mangupa. I na kraju krajeva, zajedno su svakodnevno stajali u saffu u obližnjoj džamiji u Sitarima. Ta bratska spona davala je njihovom prijateljstvu poseban značaj.

”Jutros sam bio u posjeti kod hadži-Idriza u Dolcu… mašallah, on je zaista hairli insan”, reče Orhan ostalima dok je stajao na skakaonici i spremao se da skoči u hladni Vrbas. Ove njegove riječi ne izazvaše pažnju ostalih, jedino se Amar brecnu i pogleda ga začuđujuće.

”Mislimo li na istog čovjeka, hadži-Idriza što pravi zapise?”, upita Amar.
”Da, upravo na njega. Zaista nisam dugo sreo takvog insana”, odgovori Orhan.
”A sa kojim razlogom si njega posjetio, dobri moj brate?”, nastavi Amar.
”Već duže vremena imam jedan problem, smetnju, ne znam kako bih to nazvao… uglavnom, obišao sam sve doktore i nisu mogli da otkriju šta je u pitanju, pa mi je moja nena savjetovala da odem do hadžije i da vidim sa njim da li mi on nekako može pomoći”, objasni Orhan.

”I, šta veli hadži-Idriz, da li ti je dao neko eventualno rješenje i dijagnozu?”, upita malo ironičnim glasom Amar. ”Pa da, dobio sam od njega nešto zaista impresivno…”, nastavi Orhan ushićeno govoriti i ne primijetivši da je Amarovo pitanje bilo i više nego ironično i sa podsmijehom. ”A šta si to dobio, živ bio?”, upita Amar znatiželjno.

”Dobio sam ovu narukvicu na koju mi je stari hadžija nešto naučio, nisam razumio šta, nisam ustvari ni pitao, ali je sigurno nešto iz Kur’ana, pa znaš da je on učevan, barem tako kažu za njega… uglavnom nešto je tiho mrmljao u sebi i dao mi je da stavim ovu narukvicu na lijevu ruku i da je stalno nosim”, ispriča u jednom dahu Orhan. ”Ma šta kažeš?”, reče podrugljivo Amar.

“Samo se ti zezaj sa mnom, a ja sam ozbiljan i da znaš da mi je zaista puno bolje sa ovim mojim problemom koji sam imao, od jutros se osjećam kao ponovo rođen, čak štaviše, rekao mi je hadžija da navratim za koji dan i da će mi spremiti hamajliju koja se stavi oko vrata i koja će me čuvati od nevolja i belaja”, reče Orhan.

“Ma naravno, kako da ne… zaista si ti pravi sretnik”, poče Amar da ismijava i provocira Orhana. ”Dobro, zašto si takav prema meni? Ja podijelim sa tobom svoje probleme i osjećaje, očekujući tvoje razumijevanje i podršku, a ti me zauzvrat ismijavaš i provociraš… čime sam to zaslužio?”, upita vidno uzrujan Orhan svoga druga. ”Dragi moj lahkomisleni brate, ja se uopće ne ismijavam sa tobom, naprotiv, ja ti želim svako dobro u životu i ovom prilikom se ne mogu načuditi tvome postupku, stavljanju te narukvice i hamajlije koju spominješ. Pa da li si ti čuo hadis Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže: ‘Ko objesi hamajliju – talisman (zapis), takav je počinio širk (najveći grijeh)” *, reče blagim tonom Amar.

“Ma daj…”, poče u nevjerici Orhan, ali ga Amar prekinu. ”…I to nije sve, dobri moj brate, poslušaj riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je na ruci jednog čovjeka vidio sličnu narukvicu koju ti sada nosiš, pa ga je upitao: ‘Šta ti je to?’, a ovaj čovjek je odgovorio da to nosi kao lijek protiv slabosti, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Skini je, jer ona će ti, uistinu, samo povećati slabost. I kada bi umro, a ona bila na tebi, nikada ne bi bio spašen’.”**, reče Amar.

”Ali to nije ta vrsta narukvice, pa nije baš da se ja u potpunosti oslanjam na nju… pa ja vjerujem u Allaha, ali eto i ovo koristim kao neko pomagalo i uzrok da mi bude bolje… Ma zašto si ti tako oštar prema meni, da nisi možda ljubomoran ili zavidan…?”, poče Orhan da se brani iznenađen oštrinom Amarovih riječi. ”Ne dobri moj, ponajmanje sam ljubomoran i zavidan, štaviše volim te u ime Allaha i dajem ti savjet od kojeg ćeš imati koristi”, odgovori Amar.

”Zato te bratski savjetujem da skineš tu narukvicu i da se pokaješ svome Gospodaru, prije nego…”, Amarove se riječi izgubiše u glasnom pljusku koji je izazvao Orhanov iznenadni skok u rijeku. Ne želivši ga saslušati do kraja, Orhan je usred Amarovog govora naglo skočio u brzi i hladni Vrbas. Lijepa je Vrbas voda, lijepa i zavodljiva. Vrbaske sedre daleko poznate od kojih je još davne hiljadu petsto i neke godine čuveni Ferhat-paša Sokolović izgradio banjalučku ljepoticu Ferhadiju, blještale su kroz modro zelenu i bistru vodu. Ali varljiva je ta ljepota rijeke, varljiva kao i ovaj dunjaluk koji insana zavarava na svakom svom koraku nudeći mu lažna i varljiva uživanja i naslađivanja. I šta je samo ljudskih života okončalo u virovima i valovima hladne Vrbas vode, ne zna im se broj.

U prvi mah Amar osjeti neku ljutinu prema svome drugu, koji ga ne htjede poslušati i primiti savjet. Bio je već spreman da ga dobro naruži kad izađe iz vode, ali Orhan, kao u inat, nakon skoka nije izlazio na površinu. Ne bijaše to ništa čudno Amaru, kao ni drugim prisutnima, jer Orhan je bio izvrstan plivač, a i ovaj dio Vrbasa poznavao je kao svoj džep. Mislio je Amar da Orhan zbija šalu sa njim i da ne želi da ovaj završi svoje izlaganje… ali, prođe dugi minut, a Orhan se ne pojavi na površini.

Inače, Vrbas je na tom predjelu bio relativno dubok, skoro četiri metra, a prilikom puštanja brane i velike vode znalo se tu ”nabrati” fine dubine i do šest metara sa opasnim virovima koje su pravile podvodne sedre. Sada već Amara uhvati panika, njegov drug se već dva-tri minuta ne pojavljuje na površini vode i sa razlogom poče da viče na sav glas dozivajući ga: ”Orhane, Orhane, deder izroni, nemoj nas plašiti…”

Ali, uzalud, njegove riječi odjeknuše u prazno, Orhanu nije bilo ni traga. Panika se prenese i na druge kupače koji su bili na plaži. Dva-tri momka skočiše i počeše da zaranjaju na mjestu gdje je Orhan skočio u vodu. Uzaludno, Orhana tu nije bilo.
Amaru prođe kroz glavu najcrnja misao: ”Nema ga, utopio se, ali kako… subhanallah?!”

Noge mu se oduzeše i stropošta se na zemlju, zureći u zelenu rijeku koja je mirno proticala. Bio je u šoku, glasovi oko njega polahko utihnuše. Utonuvši u svoj svijet, tiho reče, više onako za sebe: ”Allahu moj, kako je insan samo bezbrižan u životu na ovom svijetu, a zaista ga samo tren dijeli od ahireta i susreta sa Tobom, ali on o tome ne razmišlja skoro NIKAD.”
Iz ovoga transa prenu ga Kike koji ga je počeo rukama tresti za ramena govoreći mu: ”Čovječe, čuješ li me, pronašli su Orhana.”

”Gdje, kako, je li ipak živ?”, upita Amar. “Nažalost, ne, Orhan više nije sa nama, preselio je, utopio se, našli su ga 300 metara nizvodno, voda je izbacila njegovo tijelo”, prozbori tužnim glasom Kike. Svi sa plaže potrčaše prema mjestu na kojem je pronađeno Orhanovo beživotno tijelo. Amar se jedva kretao, noge su mu bile teške kao da su zabetonirane za zemlju. Polahko je prilazio mjestu na kojem je ležalo tijelo utopljenika položeno na leđa. Amar ga pogleda i zapazi da mu je lijeva strana, od srca, pa preko vrata prema lijevoj ruci, poplavila.

”INFARKT… Orhanu je stalo srce, vjerovatno usljed hladne vode i naglog ulaska u vodu”, pomisli Amar. Na tren mu u glavu dođe njihova maloprijašnja prepirka oko sporne narukvice. Jadni njegov drug, nije mu bila dovoljna kao zaštita ta narukvica o kojoj je cijelo jutro ushićeno pričao. Uzvišen neka je Allah, On radi šta hoće i kako hoće. Zaista je On Gospodar svake situacije i zaista je On jedini Istinski Zaštitnik. Navirale su u tim momentima razne misli Amaru koji je još uvijek posmatrao mrtvo nepomično tijelo svoga druga.

“Zaista smo svi Allahovi i Njemu ćemo se vratiti”, prozbori tiho jecavim glasom. Više nije mogao da se suzdrži i suze se počeše slijevati niz njegove obraze. Kleknu pored glave svog mrtvog prijatelja. Znao je da ga ovaj više ne može čuti, ali ipak tiho reče: ”Eh, kako bih volio da si me poslušao i skinuo to zlo sa ruke prije nego što ti se ovo desilo.”

Zatim, ustade i uzdahnu: ”Pitam se kako ćeš sresti Allaha i koje opravdanje ćeš Mu iznijeti kad te bude pitao za tu narukvicu, nakon što sam ti saopćio riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”

Amar je bio utučen i poražen, i polahko se okrenu i napusti mjesto nesreće, ne osvrćući se više. I dalje mu je pokoja suza tekla niz lice dok je donosio istigfar (tražio oprost od Allaha). Dan je već bio na izmaku… Vrbas voda utonu u sumrak, protičući polahko, kao i svaki dan, već hiljadama godina… Uzela je ona svoj danak mnogima otkako je potekla, ali rijetki pouku izvukoše iz toga, kao što će rijetki izvući pouku i poruku iz ove priče… ili, za nadati se da ćemo početi shvatati ozbiljno hadise i ajete koji nas nedvosmisleno upozoravaju na Allahove granice dozvoljenog i zabranjenog, te iste primjenjivati bez pogovora i bez našeg nakaradnog tumačenja. ”Čujemo i pokoravamo se” (Kur’an) – dužnost nam je tako postupiti.
__________

Draga braćo i cijenjene sestre, koliko je među nama onih koji klanjaju svih pet vakat-namaza, vjeruju u Allaha i Sudnji dan, govore da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali pored svega toga odlaze kod raznih sihirbaza i džin-hodža da im naprave zapise, hamajlije ili da im nauče na narukvice i onda se oslanjanju na te stvari smatrajući da će im to pomoći i pružiti zaštitu. I kada se takvi opomenu hadisom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oni oholo glave okreću i ne žele da prime savjet. A zašto, kada im samo dobro želimo, više nego sebi samima. Jer musliman treba da želi veće dobro svome bratu nego samome sebi. Pa ipak, mnogi ne žele da čuju, da prihvate, da poslušaju…

Allahu naš, smiluj nam se i učini naša srca jedinstvenim i Tebi pokornim i da se samo na Tebe istinski oslanjamo i da samo od Tebe pomoć i zaštitu tražimo, jer poslije Tebe niko nam pomoć i zaštitu ne može dati. O Plemeniti, o Silni, o Ti koji mnogo praštaš, oprosti Svojim iskrenim robovima! Amin!

Bilješke:
* Ovaj hadis bilježi imam Ahmed u ”Musnedu” i on je vjerodostojan.
** Ovaj hadis također bilježi imam Ahmed u ”Musnedu” i Ibn Hibban kaže da je vjerodostojan.

religis

Podijelite ovaj članak

Jeste li ovo pročitali?

Ljekovita svojstva grožđa: Je li bolje crno ili bijelo? Šta Kur’an i Hadis kažu o njemu?

Crno ili bijelo grožđe… Mnoge vrste voća (povrća i ljekovitih biljaka) posebno su istaknute u …

error: Oo !!