Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Ona me je naučila da pijem kahvu. Sa nepunih osam godina. Doduše, pila sam mlijeko sa kahvom prvo, jer je govorila: ‘Ne možeš ti, ćeri, pit crnu, mala si, pocrnit će ti oči…’
Ona je bila željna par običnih zrncad kahve, a ja je imam u izobilju. Ko zna, možda su njeni uzdasi za zrncima kahve i njene suze bile dove meni, njenoj kćerki, da ja imam u izobilju, da meni ne manjka.
Nje više nema..
Na mjestu gdje spava iznikla je trava i poneki divlji cvijet.
Odem joj. Hladan mezar zagrlim. Mrtvoj joj kažem da je volim. Da mi nedostaje. Da bi dala sva zrncad kahve na ovom bijednom svijetu samo za malo njenog mirisa. Zerru blizine.
Čini mi se kad bi na njeno krilo glavu spustila, da bi se krik iz mene prolomio kao lavina snijegom prekrivene, umorne planine.
Tako mi nedostaje. Mirisala je na kahvu. I na sigurnost. Na ljubav. Na mir. Rahatluk.
Otkad je nema, ni kahva ne miriše isto.
Kahve ima, ali nije to to.
Odrasteš kad izgubiš majku. Kad ti se iz čula mirisa izgubi njen miris koji za sekund sve strahove umiri. Odagna sve brige.
Molim se Bogu da je na boljem mjestu. Da svaka njena suza na ovom svijetu i briga svaka bude najljepši cvijet u baščama Džennetskim. A tako je voljela cvijeće.
Od kako je ovaj svijet napustila, sve što udijelim, na nju namijenim. Nije da meni samoj dobrih djela ne treba. Treba itekako.
Ali njoj toliko toga dugujem. Da nje nije bilo, ko zna gdje bih bila ja. Ko zna šta bi sa mnom bilo.
Allahu moj, mojoj majci podaj sve ljepote džennetske. Nek joj mubarek dušu osmijeh vječno krasi. I sva sjećanja na bol i nepravde sve što trle su je i morile, beskrajnom milošću i rahatlukom vječnim, Ti joj Bože, ugasi.
