Kako je stari dedo zastidio bh vojnike koji su nosili mjesec i zvijezdu, i tespihe na svojim uniformama

Opomena za žive: Šta će vam, djeco, te hamajlije i tespihi?
Početak rata. Nosimo mi tespihe, hamajlije, mjesec i zvijezdu… sjednemo kraj jednog starog hadžije. Ahmedija na glavi, lula u ruci. Krehnu šibicu, stavi lulu u usta i zapali.

“Šta će vam, djeco, te hamajlije i tespihi?”,
pita, pa povuče dim iz lule koju je pušio.
“Pa eto, djede”, reče neko od nas, “muslimani smo, a rat je, da se zna.”

On se onako kiselo nasmiješi. Malo k’o podrugljivo. Podiže obrvu i pogledom prijeđe po nama.

“Klanjajte vi pet vakata, pridržavajte se vjere i uzdajte se u Allaha dž.š. Okanite se tih tespiha i hamajlija. Ne može insan biti musliman ako nije namaz obavio. Džaba tespihi ako si kjafir i ne znaš abdest uzeti, zanijetiti, dženazu klanjati.”

Šutili smo. Mene pomalo bi i sramota.
Nisam mogao podići pogled i pogledati hadžiju. Gledao sam ispred sebe i slušao.
Htio sam nešto da pitam, al’ sam odustao.
I ostali su šutili.

“E, moja djeco!”, progovori djed, “pregrmio sam ja jedan rat. Allah dao pa sam preživio. I ovaj je opomena, a ako se ne opametimo, tek će nas onda kazniti!”

Ostao sam zapanjen onim što je rekao. Četnici su u Podrinju već počinili velike zločine. Foča, Višegrad, Zvornik, Bijeljina. U Prijedoru, Banja Luci, Brčkom isto…
A on kaže: opomena!

“Kakva opomena?”, zapitao sam, “Zar nam ovo nije kazna?”
“Nije!”, reče. Pogleda u mene i opet povuče dim iz lule.

“Isto su oni ovo radili i 41’ u drugom svjetskom ratu. Sve smo opet zaboravili.Poklali su i popalili Podrinje. Najviše je stradala Foča. Nikada niko nije slovo napisao o tome niti je smio. Ko god bi to pomenuo, odmah bi ga zatvorili.Ovo nam je druga opomena, treće neće ni biti!
Nego, djeco, najbolje vam je umjesto tih tespiha i hamajlija, kad negdje krenete, sedam puta El-Fatihu proučiti, puhnite iza sebe ispred, gore, dole i sa strana! Tako će vas dragi Allah sačuvati!”
Ustade djed, uze štap, okrenu se i reče:
“Allahimanet! Allah vas nagradio i sačuvao!”
“Allahimanet, hadžija!”, svi uglas rekosmo.

Gledali smo za njim. Polahko se uz pomoć štapa udaljavao od nas. U njegovoj figuri i u njegovom hodu bilo je nešto ponosno i drsko. Borio se sa godinama a hodao uspravno i gordo. I danas dan pamtim njegove riječi.
Dva puta sam doživio, od dva različita čovjeka, da mi isto kažu. Dva čovjeka koji su prebrodili rat i sve patnje bošnjačkog naroda.
Kakva li će tek kazna biti, ako je 92’-95’ samo opomena bila?

MOJE PRIČE (odlomak iz jedne od njih).

Zijad Smigalovic

smisaozivota.com

Podijelite ovaj članak

Jeste li ovo pročitali?

Ljubav predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana prema djeci: Dobar je onaj koga vole djeca

Čovjek kojeg vole djeca i u čije zagrljaje trče je dobar čovjek. U narodu uveliko …

error: Oo !!