Smije li se reći: “Šta htjedne Allah i taj i taj”?

Huzejfa b. el-Jeman, radijallahu anhu, prenio je Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Nemojte govoriti: ‘Šta htjedne Allah i taj i taj!’, već recite: ‘Šta htjedne Allah, zatim taj i taj!’”[1]

Abdullah b. Abbas, radijallahu anhu, pripovijeda: “Neki je čovjek došao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je on upitao u vezi s nekim njegovim riječima, na šta je čovjek opet ponovio: ‘Šta htjedne Allah i ti.’ Zatim ga je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ukorio: ‘Zar si me učinio Allahu ravnim? Reci: ‘Šta htjedne Allah Jedini!’’”[2]

Aišin, radijallahu anha, brat po majci Et-Tufejl b. Sahbera, radijallahu anhu, sanjao je da prolazi pored skupine jevreja koju upita: “Ko ste vi?” “Mi smo jevreji”, odgovoriše. On reče: “Bili biste zaista divan narod kada ne biste tvrdili da je Uzejr – Allahov sin.” Oni uzvratiše: “I vi biste zaista bili divan narod da ne govorite: ‘Šta htjedne Allah i Muhammed!’” Zatim je prošao pored skupine kršćana i upitao ih: “Ko ste vi?” “Mi smo kršćani”, odgovoriše. On reče: “Bili biste zaista divan narod kada ne biste tvrdili da je Isa – Allahov sin.” Oni uzvratiše: “I vi biste zaista bili divan narod da ne govorite: ‘Šta htjedne Allah i Muhammed!’”

Kada se probudio, o tome je obavijestio neke ljude, pa je otišao kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o snu, na šta ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: “Jesi li još kome ispričao svoj san?” “Jesam”, odgovori. Nakon što su klanjali, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zahvalio je Allahu i pohvalio Ga, zatim se obratio prisutnima: “Et-Tufejl sanjao je san i neke od vas obavijestio o njemu; zaista vi izgovarate riječi koje vam nisam iz stida prema vama zabranio; više nemojte govoriti: ‘Šta htjedne Allah i Muhammed!’”[3]

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, zabranjeno je reći: “Šta htjedne Allah i taj i taj”, jer to negativno utječe na tevhid i umanjuje vjerovanje. Hafiz Ibn Redžeb zapisao je: “Riječi: ‘La ilahe illallah’ iziskuju da nema istinskog boga osim Allaha, a bog je onaj kome se čovjek beskompromisno pokorava, boji ga se, veliča ga, voli ga, nada se njemu, na njega se oslanja, traži od njega, moli njega, a sve to priliči samo Svevišnjem Allahu. I onaj ko u vezi s bilo kojom stvari svojstvenom isključivo Allahu, dželle šanuhu, nekoga Njemu učini ravna, umanjio je tevhid, koji očituje riječima: ‘La ilahe illallah’, a robuje onome koga je Allahu, dželle šanuhu, pripisao, i to u onoj mjeri u kojoj ga je izravnao s Allahom, dželle šanuhu, i sve to spada u širk.

Treće, mudrost u zabrani izgovaranja riječi: “Šta htjedne Allah i ti” jeste to što se tim riječima izjednačava čovjekova i Allahova, dželle šanuhu, volja. Naime, veznik “i” iziskuje uzimanje istog tretmana kada je riječ o volji. Na ovo nas upućuje predanje Adija b. Hatima, radijallahu anhu, a u njemu stoji da se neki čovjek obratio pred Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: “Ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku na Pravom je putu, a ko je njima dvojici neposlušan s Pravog je puta skrenuo…” Na to mu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zao si ti govornik! Reci: ‘…a ko je neposlušan Allahu i Njegovom Poslaniku…’”[7]

Dakle, upotreba veznika “i” iziskuje izjednačenje kada se radi o volji. U tome je smislu ispravno upotrijebiti veznik “zatim”, a on označava slijed uz postojanje razlike kada je riječ o Allahovoj i čovjekovoj volji. Ispravno je učenje da je Allahova, dželle šanuhu, volja ispred volje čovjeka; čovjekova volja zavisi od Allahove, i ne može se desiti ništa drugo osim ono što Allah hoće: šta On hoće, to i bude, a šta neće, to ne bude: “…a vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće…” (El-Insan, 30), također: “…a vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!” (Et-Tekvir, 29)

Kada je riječ o izgovaranju mnogobožačkih riječi, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naveo je lijep primjer u dugom hadisu, gdje je spomenuo trojicu ljudi koje je Svevišnji Allah iskušao, pa je, na kraju, bio zadovoljan jednim, a na drugu se dvojicu rasrdio jer nisu imali Allaha, dželle šanuhu, na umu niti su bili zahvalni na Njegovim blagodatima. Naime, Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda da je čuo Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, gdje govori: “Allahu, dželle šanuhu, pokazalo se[8] da iskuša trojicu ljudi iz Beni Israila: gubavca, ćelavca i slijepca, melekom koga je poslao kao iskušenje.

Došao je kod gubavca i upitao ga: ‘Šta bi ti bilo najdraže da imaš na ovome svijetu?’ ‘Da imam lijep ten i zdravu kožu; ljudi me mrze i izbjegavaju me’, odgovori. Melek ga potra, i neprijatnosti nesta, te mu se vratiše lijep ten i zdrava koža. Upita ga: ‘A koji imetak ti je najdraži?’ ‘Najdraže su mi deve’, odgovori gubavac. Melek mu dade devu u desetom mjesecu trudnoće i reče: ‘Neka je Allah blagoslovi!’ Zatim je otišao kod ćelavca i upitao ga: ‘Šta bi ti bilo najdraže da imaš na ovome svijetu?’ ‘Da nestane ova neprijatnost i da imam lijepu kosu; ljudi me mrze i izbjegavaju me’, odgovori. Melek ga potra, i neprijatnosti nesta, te dobi lijepu kosu.

Imam El-Buhari poveo se za riječima: “…danas mi može pomoći samo Allah, zatim ti” kada je u Es-Sahihu, u dijelu Zakletve i zavjeti, naslovio poglavlje: Zabranjeno je reći: “Šta htjedne Allah i ti”, a diskutabilno je reći: “Uz mene je Allah i ti”, u kojem je naveo hadis u skraćenoj formi ograničavajući se na dokaz.

Četvrto, hadisi koje smo spomenuli nisu u suprotnosti sa sljedećim ajetima: “A prigovaraju samo zato što su ih Allah, iz obilja Svoga, i Poslanik Njegov imućnim učinili.” (Et-Tevba, 74)

“A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si i ti dobro učinio: ‘Zadrži ženu svoju…’” (El-Ahzab, 37)

“Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim…” (Lukman, 14)

Naime, u ajetu sure Et-Tevba Svevišnji je Allah obavijestio da ih je On učinio imućnim, i Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno to je ustvari Allahovo djelo u smislu da je On odredio da postanu imućni, a Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, djelo u smislu da im je on dao imetak.

U ajetu sure El-Ahzab Allah, dželle šanuhu, govori da mu je milost darovao što ga je uputio u islam, a da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dobro učinio što ga je oslobodio ropstva.

A u ajetu sure Lukman naredio je da se bude zahvalno Allahu, dželle šanuhu, jer je On stvorio čovjeka, i da se bude zahvalno roditeljima jer su oni uzrok čovjekovog postojanja na ovome svijetu.

I sve se to razlikuje od poistovjećivanja čovjekove i Allahove volje, jer, kako smo rekli, čovjekova volja zavisi od Allahove; ona je ne može preteći niti joj biti ravna. Zato o ovom pitanju treba dobro razmisliti.

Peto, prethodni su hadisi nepobitan dokaz protiv zabludjelih džebrija, koji odriču čovjekovu volju i tvrde da čovjek nema slobodu izbora, poredeći ga s perom kojim se igraju vjetrovi, a ovo je pitanje detaljno pojašnjeno u djelima koja se bave vjerovanjem.

Nastaviti će se inšallah

Knjiga: Enciklopedija zabrana u islamu 1.

Autor: Selim el-Hilali

Prevodilac: Abdurrahman Kuduzović

Narudžba na broj: 061/700-370, Edin.

[1] Hadis je autentičan. Zabilježili su ga: imam Et-Tajalisi (430), s istim lancem, i Ebu Davud (4980); En-Nesai, u djelu Amelul-jevmi vel-lejle(985) i Ahmed, 5/384, 394 i 398.

[2] Hadis je dobar. Zabilježili su ga: El-Buhari, u djelu El-Edebul-mufred(783), En-Nesai, u djelu Amelul-jevmi vel-lejle (988), Ibn Madža (2117), Ahmed, 1/214, 224, 283 i 347.

[3] Hadis je autentičan. Zabilježio ga je imam Ahmed, 5/72.

[4] Abdurrahman b. Redžeb el-Hanbeli, Kelimetul-ihlasi ve tahkiku manaha, str. 25-33.

[5] Šemsuddin b. Kajjim el-Dževzijja, Zadul-mead, 2/353-354.

[6] Muhammed b. Nuh el-Albani, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 1/266-267.

[7] Muslim (870).

[8] U autentičnoj verziji stoji: “Allah, dželle šanuhu, htio je…” Riječi:“Allahu, dželle šanuhu, pokazalo se…” nikako ne znače da je Svevišnji Allah to saznao nakon što nije znao, a što je vjerovanje zabludjelih šiija, pa neka je Svevišnji Allah vrlo visoko iznad onoga što govore neznalice.

[9] El-Buhari (3464) i Muslim (2964).

Minber.ba