Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a, stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da čovjeku, kada počne klanjati, dođe šejtan i počne ga podsjećati na mnogošta, govoreći mu: “Sjeti se toga, sjeti se toga, sve ono čega se nije mogao sjetiti, tako da čovjek dođe u situaciju da ne zna koliko je klanjao.” (Buhari, Sahihul-Buhari, “Kitabul-ezani”, br. 573)
Molim da mi pomognete da se riješim tih briga i skrušeno obavljam svoj namaz.
ODGOVOR: Namaz je drugi stub islama. Ta činjenica jasno govori o značaju namaza u životu muslimana, posebno ako imamo u vidu da islam obuhvata kompletan čovjekov život. Prema tome, u kompletnom čovjekovom životu, radu i aktivnostima namaz bi trebalo da ima tako visoku poziciju. Naravno, tako visoka pozicija zahtijeva visoku pažnju i odgovornost. Zbog tako visokog značaja može se očekivati da šejtan koji je dobio dozvolu od Allaha, dž.š, da zavodi čovjeka na stranputicu do Sudnjeg dana posebno usmjerava svoje djelovanje na remećenje namaza koji čovjek obavlja. Tu aktivnost može primijetiti svako ko ispravno klanja namaz.
Želim da istaknem da sve dok čovjek primjećuje takvo nastojanje – to je dobar znak. To je znak da ga šejtan nije napustio, da se još uvijek s njim bori i da nastoji da ga zavede i da je čovjek, sve dok može da se suprotstavi i odbaci njegove spletke, na pravom putu. Ono što je u svemu najznačajnije je da čovjek bude svjestan da takvo šejtansko djelovanje postoji, da ga može prepoznati i da mu se može snagom svoga imana suprotstaviti. Namaz se sastoji iz forme i prisustva misli u izvršavanju tih formi, te svijesti da je čovjek u namazu u direktnom obraćanju i konverzaciji s Allahom, dž.š.
Dakle, namaz nije samo skrušenost, mada je skrušenost rezultat svijesti da se čovjek obraća Stvoritelju nebesa i Zemlje pred Čijom veličinom čovjek mora izraziti pokornost i skrušenost. Šejtan čovjeka napada tamo gdje je čovjek najslabiji, gdje mu je gard najniži. On iskorištava tvoje brige i donosi ih u tvoje misli kad počeneš klanjati. Preporučujem da se oslobodiš tih briga na način da poslove koje radiš uradiš onoliko koliko možeš, na najbolji način, potom da se osloniš na Allaha, dž.š, moleći Ga da ti dā ono što je najbolje i, na kraju, da budete zadovoljni s Allahovom, dž.š, odredbom i da budete Njemu zahvalni. Takav odnos će ti, u svim situacijama, donijeti pozitivan rezultat, kako na dunjaluku tako i na ahiretu.
Kada klanjač primijeti da su mu misli odlutale, da nisu u namazu, neka ih vrati u okvir namaza učeći isti’azu (e’uzu billahi minešejtanirradžim), bez obzira u kom se položaju u namazu nalazio. Na osnovu ličnog iskustva, smatram da je najvažnije da čovjek ulaže, u svakom namazu, potrebni napor da odbaci šejtansku vesvesu, da izvrši propisanu formu namaza ne pretjerujući u formalizmu, da svojim mislima i svojim duhom bude svjestan namaza u kom se nalazi, svjestan da se obraća direktno Allahu, dž.š.
Smatram da je pretjerivanje u formalizmu šejtanski trik, jer ako čovjek koncentriše svu svoju pražnju samo na tu formalnu stranu-razmišljajući da li je svaki pokret i stav bio u skladu s perfektnom formom-tada će njegovo prisustvo u namazu biti ograničeno i namaz manjkav. I, na kraju, želio bih da se, kad je namaz u pitanju, koristimo izrazom prisustvo u namazu, da insistiramo na tome da klanjač bude prisutan u namazu. Čini mi se da taj izraz najbolje ocrtava suštinu čovjekovog odnosa prema namazu i stanja u kom treba biti dok obavlja namaz.
n-um
