Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Dok sam bio mali osjećao sam ogromnu udaljenost i beskrajnu gomilu godina između mene i Adema, a.s., do te mjere da sam, na neki način, osjećao prekid i potpunu odvojenost od njegovog očinstva.Vremenska udaljenost (između mene i tebe, oče) postala je velika. Ostala je spoznaja, emocije i čežnja. No, u mojim sjećanjima (na tebe) nije ostalo ništa osim tvoje pogreške i pada, a u mom srcu ostao je samo pritajeni prigovor: ”Zašto si nas izveo iz Dženneta?!”Zar nije bilo moguće da smo i sad tamo, da ubiremo džennetske plodove gdje hoćemo i kakve hoćemo, da se ne rastajemo sa voljenima, da jedni drugima ne idemo na žalost i izražavanje saučešća zbog smrti i odlaska voljenih.Zar nije bilo moguće da ne bude ratova, da tek rođena beba ne umire u naručju svoje majke, niti da morski valovi izbacuju tijelo umrlog dječaka, niti da se zidovi zgrade sruše na djevojčicu i zauvijek utišaju i ugase njezin glas i njezin plač.Zar nije bilo moguće da djevojka ne plače zbog izdaje i prevare, niti siromah zbog svog siromaštva, niti bolesnik zbog teške bolesti, niti prognanik zbog običnog komada kartona.Zar nije bilo moguće da ostanemo tamo, u Džennetu, i da u njemu nikada ne doživimo ni glad, ni golotinju, ni žeđ, ni vrućinu, kao što ih ni Adem, a.s., nije osjećao dok je boravio u njemu.
Da se samo Adem nije toliko približio zabranjenom stablu, da je bio postojan pred šejtanskim došaptavanjima, da je uzeo Havu za ruku te da su otišli drugim putem (mimo puta koji je vodio do zabranjenog drveta).Uz svekoliki pad, frustraciju i bol, za sve te bezbrojne godine, prebacivao sam krivicu na Adema…I u svome prigovoru vidio sam, zapravo, prigovor cijeloga svijeta. I to je ono što me je nagnalo da zaplovim kroz sve te godine, da vidim, da se približim i da stignem do njega (Adema).Približio sam se, ali nisam stigao. Iz daleka sam obilazio oko stabla čije plodove je kušao, vidio sam njegovu dušu i njegov život, vidio sam zemlju na koju je spušten, vidio sam njegovu djecu i ženu, kao i tragove grijeha koji su ostali na toj zemlji.Još više sam se približio i osjetio sam da je on moj (pra)otac…Osjetio sam svu tu nepravdu nagomilanu nad tvojim kaburom, oče, al’ sam bio nesposoban da te tada odbranim.Pisali su o tebi, istraživali su i pokušavali otkriti sve o tvom izgledu, tvojim emocijama, tvom džennetu, tvojoj supruzi i djeci, pa čak i o gavranu koji je kružio nad mrtvim tijelom tvoga sina (Habila).Priča o tebi premašila je stranice Božanskih knjiga i objava, pa je našla mjesta i na sumerskim pločama, u babilonskoj mitologiji i narodnoj imaginaciji i legendama.
A što se mene tiče, ja se nisam prestao približavati sve dok zajedno s tobom nisam obilazio Džennet, dok se s tobom nisam rukovao, dok nisam vidio majku Havu, dok se nisam približio stablu grijeha, dok zajedno sa vama dvoma nisam protjeran iz Dženneta, dok zajedno sa vama nisam obilazio Zemlju i, prestrašen, iza jednog kamena, posmatrao slučaj tvojih sinova, Kabila i Habila i gavrana.Onda sam se još više približio i vidio sam oči koje se nisu sušile od silnih suza i kajanja, vidio sam (tvoje) ruke koje su gradile Zemlju, vidio sam zadovoljstvo sa sudbinom (kaderom) koju ti je Allah propisao i vidio sam tvoju brigu za tvojim potomstvom koje još nije bilo došlo na ovaj svijet.Možda si me, dragi oče, vidio među milionima drugih ljudi koji su svjedočili Allahovu jednoću, onda kada je ”Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo.”’ (El-A’raf, 172.)Pišem ovu knjigu o tebi, sa neznatnim osjećanjem prema ocu kojem sam se vratio.
I zamolio bih te da, zajedno sa mnom, pročitaš ovih nekoliko slatkih i prijatnih riječi koje su objavljene najboljem tvom sinu, Muhammedu, s.a.v.s., a koje je on kazivao ljudima, – riječi sina njegovom voljenom ocu.Istina, između nas je ogromna vremenska razvalina,ali, između oca i sina, mala je svaka vremenska razdaljina,Prošle su godine (vijekovi, mileniji), a ti si ostao moj otac.
