O učenju Kur’ana za umrle pred njihovim kaburom

Dova živih i njihova sadaka mrtvima

U ime Allaha Svemilosnog, Milostivog!
Ibn Ebil-‘Iz el-Hanefi u komentaru Tahavijeve poslanice u poglavlju “Dova živih i njihova sadaka mrtvima”, kaže:
“… što se tiče unajmljivanja nekih ljudi, a koji će učiti Kur’an za novac i poklanjati ga mrtvom, ta, to nije uradio niko od selefa niti je iko od učenjaka ove vjere to naredio, niti je, pak, išta od toga dozvolio! Zakupljivanje učenja Kur’ana nije dozvoljeno i tu nema nikakvog razilaženja!

Učenjaci se razilaze po pitanju dozvoljenosti uzimanja naknade za podučavanje Kur’anu i tome slično, jer u tome ima koristi koja dopire do drugog čovjeka dok nagrada ne dopire do mrtvaca osim ako je djelo Allaha radi, a ovo djelo ne važi za iskreni ibadet i zbog toga (učač) neće imati nagrade koja se može pokloniti mrtvacu! Pa tako, niko nije rekao da se neko treba zadužiti postom i namazom i da nagradu toga pokloni mrtvacu.
Međutim, ako se udijeli naknada onome ko uči Kur’an i njemu podučava s namjerom pomaganja onih što podučavaju Kur’anu, onda je to sadaka koja je dozvoljena.

U “El-Ihtijaru” stoji: “Ukoliko čovjek oporuči da se dio njegovog imetka udijeli čovjeku koji će mu učiti Kur’an na grobu, onda ta oporuka biva nevažeća jer je u pitanju novčani zakup!”
Ez-Zahidi u djelu “El-gunije” spominje da, ukoliko neko uvakufi nešto od imetka u namjeri da mu se nešto prouči na grobu, onda to biva nevažeće.
Što se pak samog učenja Kur’ana tiče i poklanjanja mrtvom bez novčane naknade, ta, to će stići do mrtvog kao što do njega stiže nagrada posta ili hadždža.

Ako nam neko kaže: “To nije bilo poznato u vrijeme selefa i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ih nije tome podučio!”
Odgovor je slijedeći: “Ako onaj što postavlja pitanje priznaje pristizanje nagrade mrtvom za obavljeni hadždž, post ili upućenu dovu, onda će mu se reći: “Koja je razlika između toga i između pristizanja nagrade od učenja Kur’ana (mrtvom)?” To što selef nisu to praktikovali ne predstavlja dokaz da (nagrada) ne doseže do mrtvog. Odakle nama ta opšta zabrana!?
Ako nam neko kaže: “Alahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ljude uputio na hadždž i sadaku ali ne i na učenje Kur’ana!” – odgovor je: “On, sallallahu alejhi ve sellem, nije potezao pitanje o sadaki i hadždžu već je samo odgovorio na njihova pitanja. Neko ga je upitao o hadždžu za mrtvog pa je on to odobrio. Drugi ga je upitao o postu za mrtvog, pa je i njemu to odobrio… ”

Oni koji govore: “Mrtav će se okoristiti učenjem Kur’ana kod njega jer je to slušanje Allahovog govora! E, ovo se ne prenosi od nijednog poznatog učenjaka.
Nema sumnje da mrtvac čuje, međutim, nije tačno da se može okoristiti slušanjem. Nagrada slušanjem se uslovljava životom jer je to djelo izbora koje se prekida smrću čovjeka. Naprotiv, možda se mejjit pati zbog toga jer se nije pokoravao Allahovim naredbama i Njegovim zabranama (za vrijeme njegovog života na dunjaluku)…
Po pitanju učenja Kur’ana kod kabura, tj. da li je pokuđeno ili nema štete učiti Kur’an u vrijeme ukopavanja mrtvaca i da li je to pokuđeno nakon ukopavanja, učenjaci se razilaze po ovom pitanju imajući tri stava:
– Ebu Hanife, Malik i Ahmed, u jednoj predaji od njega, kažu da je to pokuđeno jer je novotarija. Toga nema u sunnetu Poslanika, alejhis-selam. Učenje Kur’ana sliči namazu a namaz na groblju je zabranjen pa isto tako i učenje na groblju je zabranjeno.
– Muhammed ibnil-Hasen i Ahmed, u drugoj predaji od njega, kažu da nema štete od takvog postupka. Njihov argument je ono što se prenosi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je oporučio da se na njegovom kaburu u vrijeme njegovog ukopavanja prouči početak poglavlja El-Bekare i zadnji ajeti istog poglavlja.

– Nakon ukopavanja, oni koji uče Kur’an na kaburima, ta, to je potpuno pokuđeno jer toga nema u sunnetu. U osnovi niko od selefa ne prenosi tako nešto. I čini se kako je ovaj stav jači od ostalih zbog usaglašavanja između dva argumenta.
Dakle, iz navedenog se vidi kako komentator Tahavijeve poslanice prenosi stavove učenjaka po pitanju učenja Kur’ana za mrtve. Lijepo je pojasnio stav hanefijske pravne škole o tome kako nije dozvoljeno unajmiti nekoga radi učenja Kur’ana za mejjita (umrlog) što je suprotno praksi takozvanih “hanefija” sa prostora Balkana. Vrijedi napomenuti da je i komentator Ibn Ebil-‘Iz el-Hanefi pripadnik hanefijske pravne škole. Također se iz njegovih riječi osjeća kako on zagovara mogućnost dozvole učenja Kur’ana za mrtve ali uslovljava da se za to ne smije uzeti novčana ili bilo koja druga naknada.
U cijeloj toj situaciji može se reći kako je to njegov stav i da on ima pravo na taj stav kao što i veliki broj drugih učenjaka imaju pravo na njihove stavove po određenim pitanjima. Iz prevedenog teksta jasno se vidi da se komentator poziva na stav nekih učenjaka poput Ahmeda i Muhammeda ibnil-Hasena koji pak svoju tvrdnju o dozvoljenosti učenja Kur’ana kod kabura pri ukopavanju mejjita baziraju na gore spomenutoj izjavi Ibn Omera, radijallahu anhuma, kako je on oporučio učenje prvih i zadnjih ajeta poglavlja El-Bekare, napominjem, pri njegovom ukopavanju a ne nakon toga.

To je možda i najjači argument u ovom poglavlju po ovom pitanju. Dakle, imamo postupak sahabije tj. selefa koji nam daje za pravo da i mi to isto praktikujemo. Mislim kako je upravo ova predaja i glavni argument današnjih hanefija koji su svakako ovu predaju itekako zloupotrebili i okrenuli je u njihovu korist.
Međutim, sada ćemo se posvetiti raspravi o vjerodostojnosti predaje koja se bilježi od Ibni Omera u kojoj je on, navodno, oporučio učenje Kur’ana na njegovom kaburu u vrijeme njegovog ukopavanja.
Ono što slijedi je rasprava Šejha Muhammeda Nasiruddina el-Albanija, rahimehullah, koji u njegovom djelu Ahkamul-dženai’zi ve bide’uha raspravlja o vjerodostojnosti predaje od Ibn Omera, radijallahu anhu.

Prevod koji slijedi preuzimam iz djela Ahkamul-dženai’zi ve bide’uha u izdanju El-mektebul-islami, četvrto izdanje, 1406. h. ili 1986. god. Spomenuta rasprava se nalazi na stranici 192-193 i to u obliku fusnote kao komentar na tvrdnje selefa među kojima šejh El-Albani naglašava imena Ebu Hanife i Malika kako su učenje Kur’ana za mrtve smatrali pokuđenim.
Šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani kaže:

“… od Šafije se ne prenosi ništa po ovom pitanju jer je to kod njega novotarija. Malik kaže: “Ne znam da je neko to radio! Ashabi i tabi’ini nisu to radili.”
U djelu El-ihtijarul-ilmijje na str. 53 stoji: “… učenje Kur’ana za mejjita nakon njegove smrti je novotarija. Nasuprot tome je učenje poglavlja Jasin u prisustvu onoga ko ispušta dušu. To je mustehab.”
Ja kažem: Hadis o učenju Jasina je daif kao što sam spomenuo na 11. str. Dalje, mustehab je šerijatski propis koji se ne može potvrditi daif hadisom kao što je to poznato iz govora Ibn Tejmijja u nekim njegovim djelima…
Što se tiče onoga što je prenešeno u djelu Kitabu-rruhi od Ibn Kajjima, strana 13, rekao je Khalal: “Obavijestio me je El-Hasen ibn Ahmed el-Verrak: ‘Govorio nam je Ibn Musa el-Hadad koji je bio pouzdan: ‘Prisustvovao sam jednoj dženazi sa Ahmedom ibn Hanbelom i Muhammed ibn Kudametom. Kada su sahranili mejjita, neki je slijepac sjeo pored kabura i počeo je učiti Kur’an. Ahmed mu je rekao: ‘Čovječe, učenje Kur’ana pored kabura je novotarija!’ Kada smo izašli sa groblja Muhammed ibn Kudame je rekao Ahmedu ibn Hanbelu: ‘Oče Abdullahov, šta kažeš o Mubešširu el-Halebiju?’ On je odgovorio: ‘Povjerljiv (thikah)!’ Muhammed ga upita: ‘Prenosiš nešto od njega?’ Ahmed odgovori: ‘Da!’ Muhammed reče: ‘Obavijestio me je Mubeššir od Abdurrahmana ibnul-Ala’ ibnil-Dželladža od njegovog oca kako je oporučio da mu se kod glave pri ukopavanju prouči početak i kraj poglavlja El-Bekare i rekao je: ‘Čuo sam Ibn Omera kako je to oporučio!’ Ahmed mu je rekao: ‘Vrati se onom čovjeku i reci mu neka prouči!’”
Ja na ovu predaju imam slijedeće opaske:

1. Vjerodostojnost ovog kazivanja od Ahmeda je diskutabilna jer šejhu Khalalu el-Hasenu ibn Ahmedu el-Verraku ne mogu pronaći biografiju s onim što posjedujem od knjiga koje govore o biografijama prenosilaca. Također i njegov šejh Ali ibn Musa el-Hadad, i njega ne mogu pronaći iako se o njemu u ovoj predaji govori da je pouzdan (saduk). Vidljivo je da je ovo izgovorio El-Verrak a njegovo stanje mi je poznato.

2. Ukoliko se dokaže vjerodostojnost ovog kazivanja od njega, onda je to konkretnije od onoga što Ebu Davud bilježi od njega. Ako sastavimo između dvije predaje onda je jasno da je njegov stav pokuđenost učenja Kur’ana kod kabura osim u situaciji pri ukopavanju mejjita.

3. Lanac ove predaje od Ibn Omera nije tačan. Ako pretpostavimo da je predaja utvrđena od Ahmeda, ipak vidimo da je Abdurrahman ibnil-Ala’ ibnil-Dželladž ubrojen u nepoznate prenosioce. To se da osjetiti iz izjave Zehebija u njegovom Mizanu kada spominje biografiju ovog čovjeka i kaže: “Niko ne prenosi od njega osim Mubeššir!” To što ga Ibn Hibban ubraja u povjerljive ne predstavlja dokaz jer se dobro zna da je Ibn Hibban pretolerantan po pitanju utvrđivanja vjerodostojnosti predaje. Zbog toga i Hafidh u Takribu nije uopšte pogriješio kada je u Muterdžimu o njemu rekao: makbul (prihvatiljiv), ali samo u situaciji kada neko podržava njegovu predaju jer u suprotnom njegove predaje su krhke! Ono što podržava ovo o čemu govorim je i to da i Tirmizi koji je također poznat po pretjeranoj toleranciji u utvrđivanju vjerodostojnosti predaja bilježi samo jedan hadis (ovog čovjeka)…

4. Ukoliko se potvrdi vjerodostojnost lanca predaje od Ibni Omera, ta, to je mevkuf i nije ga pripisao Poslaniku, alejhis-selam. Dakle, to uopšte nije dokaz.
Nešto slično spominje i Ibn Kajjim: “Khalal spominje od Ša’bija: ‘Kada bi ensarijama neko umro, oni bi išli na njegov kabur da prouče nešto iz Kur’ana!’”
Ja sumnjam u vjerodostojnost ove predaje od Ša’bija a posebno u ovom obliku. Vidio sam kako Sujuti ovo bilježi u Šerhus-sudur na 15. str. u slijedećem obliku: “Ensarije su kod mejjita učili poglavlje El-Bekare!”
Sujuti kaže: “Ovo bilježi Ibn Ebi Šejbe i El-Mirvezi u poglavlju: Šta treba čovjek govoriti na samrtnoj postelji i šta će se proučiti u njegovom prisustvu!”

Ovo sam vidio u Musanifu Ibn Ebi Šejbeta 4/74, o čemu on kaže:
“Poglavlje: Šta se treba izgovoriti u prisustvu bolesnika koji ispušta dušu.”
Jasno je da se u lancu ove predaje nalazi Mudžalid, njegovo ime je Ibn Se’id, a o njemu Hafidh u Takribu veli: “Nije jak, promijenio se u zadnjim godinama života!”
Iz navedenog se jasno vidi kako se ova predaja ne odnosi na učenje Kur’ana na kaburu već samo u trenucima preminuća čovjeka. Na kraju krajeva, lanac ove predaje je slab (daif).
Što se tiče hadisa: “Ko prođe pored groblja i jedanaest puta prouči: Kul huvallahu ehad – i nagradu toga pokloni mrtvima, dobiće nagradu koliki je broj mrtvih!” – ta, to je batil (izmišljen) i mevdu’a (podmetnut) hadis!
Ovu “predaju” bilježi Ebu Muhammed el-Khalal u El-kiraetu alal-kubur i Dejlemi u izdanju Abdullaha ibn Ahmeda ibn Amira od njegovog oca od Ali Rize od njegovih očeva. To je lažno i podmetnuto izdanje koje nije pošteđeno podmetanja ovog Abdullaha i njegovog oca…

Fetva Šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina po pitanju učenja Kur’ana za mrtve na groblju
Pitanje: Kakav je propis učenja Kur’ana Časnog na groblju?
Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin, Allah mu se smilovao, je odgovorio:
“Učenje Časnog Kur’ana na groblju je novotarija. Ništa u vezi toga nije prenešeno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a niti od njegovih ashaba. Onda i mi ne smijemo inovirati nešto od nas jer je potvrđeno da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “… svaka novina je novotarija, svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u Vatru!”
Dužnost muslimana je da se povode za postupcima selefa tj. ashaba i tabi’ina i onih što ih slijede u dobru kako bi postigli dobro i uputu jer je potvrđeno da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji govor je Allahov govor, najbolja uputa je uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem!”

Obrada: Put vjernika