Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Povodom nesrećnih i dugotrajnih sukoba između muslimana i hrišćana na našim prostorima, NIN je objavio autentični zapis, odlomak iz nove, još neobjavljene knjige episkopa diseldorfskog i njemačkog Grigorija o napadu na selo Planinicu, 30. maja 1992, u kome je četvoro ljudi ubijeno.
Posle napada svi stanovnici morali su se iseliti na srpsku teritoriju. Učitelj Vehbija je i tokom napada, a i posle njega, ostao u selu. Кažu da je umro od tuge za ljudima s kojima je proveo gotovo čitav svoj vijek.
U našoj osnovnoj četvorogodišnjoj školi Vehbija je radio dugo. Кad sam pošao u peti razred, u Vareš Majdan, nastavnici su na nas gledali prije svega kao na Vehbijine đake. Dobijali smo ocjene nekad za jednu, a nekad i za dvije više od onog kako smo kod našeg učitelja prolazili.
On sam nam nikada nije davao ocjene tokom školske godine, ili bar nije da mi znamo. Samo bismo na kraju dobili đačku knjižicu, i to bi bilo to. Кada bi nas ocijenio, nije bilo pitanja i prigovora, niti je iko sumnjao u valjanost njegovih ocjena.
Učitelj Vehbija nije bio oženjen. Za toliko godina života u našem malom planinskom selu za njegovo ime se nije vezao nijedan skandal. Dolazio je u sve naše kuće, da gleda televiziju, dnevnik i utakmice. Znao je da ostane poduže, ali opet mu ljudi nisu zamjerali.
Pušio je cigare koje su bile upakovane u zeleno-beli papir, a zvale su se 57. Pušio je stalno, čak i na časovima. A kad god je pušio, držao je nogu preko noge i bio je zamišljen.
Cigare je držao elegantno, kao neki dobar glumac u američkom filmu, a u to su vrijeme glumci u filmovima, ako su išta značili, obavezno pušili. Meni je naročito bilo zanimljivo što je uvjek pisao nalivperom, koje je bilo crno sa zelenim poklopcem – i za divno čudo – nikada se nije njime umazao. Imao sam utisak da samo on na cijelom svijetu zna kako se piše tim perom te da zato samo on ima pravo njime da piše.
(Odlomak iz nove, još neobjavljene knjige vladike Grigorija)
