Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Bio je intelektualac, ikona prijedorske čaršije, lijep i naočit muškarac neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Omiljeni prijedorski ljekar i omiljeni čovjek široke duše dr. Esad Sadiković izveden je iz logora Omarska u noći između 5. i 6. avgusta 1992. godine sa još nekolicinom logoraša i likvidiran iznad jame Hrastova glavica kod Sanskog Mosta.
U trenutku smrti imao je 44 godine. Ubijen je jer je imao nekoliko teških grijeha: bio je Bošnjak, bio je obrazovan, bio je bogat duhom, a i materijalno, bio ekspert Ujedinjenih nacija i svjetski čovjek, bio je lijep i zgodan, imao lijepu ženu i krasnu djecu. Kratko rečeno pripadao je samom vrhu bošnjačke inteligencije.
Eso je bio sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog partizana Hasiba Sadikovića i njegove supruge, također partizanke, Senije. Njegova majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrevbegove medrese napušta školovanje u Sarajevu te se vraća u rodni Prijedor gdje se priključuje partizanima na Kozari – radi Srba, jer nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njezine komšije samo zbog toga što su Srbi.
Hasib i Senija radni vijek su proveli u JNA službujući u raznim dijelovima bivše Jugoslavije. Hasib je bio pukovnik a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio sin Eso, ali je porodica najveći dio života provela u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, gdje je i specijalizirao. Služeći vojni rok upoznao je lijepu studenticu eknomije Zoricu Gagović iz Zaječara sa kojom se ubrzo vjenčao. Ostaje tajna zbog čega je Eso više zavolio Prijedor od Sarajeva u kojem je odrastao, školovao se i igrao košarku u sarajevskoj “Bosni”.
Godine 1982. napušta Sarajevo i zapošljava se kao načelnik otorine Medicinskog centra u Prijedoru. Obzirom da su bili imućni, roditelji su sagradili lijepu kuću u Prijedoru, gdje su se planirali vratiti kada odu u penziju. Stan u Sarajevu su planirali ostaviti Esi, ali se on odlučio nastaniti u Prijedoru. Ispostavit će se da je Eso kobno zavolio Prijedor, jer bi danas možda bio živ.
Nakon što je dvije godine proveo u Zapadnoj Samoi, kao ekspert Ujedinjenih nacija, gdje je zaradio fine novce, 1988. godine kupio je kuću u centru Prijedora sa prostranom baštom. Tu je zajedno sa suprugom Zoricom, kćerkicom Almom i sinčićem Enisom uživao naredne četiri godine. I Esini roditelji su ljeta provodili u Prijedoru. Otac Hasib je iznenada umro 1991. godine, a majka Senija se vratila u Sarajevo.
Omiljen među Prijedorčanima zbog svoga vedrog duha i profesionalizma, Eso je stekao brojne prijatelje u Prijedoru. Među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrajao je i doktora Miću Kovačevića. Da bi spriječio rat u Prijedoru, Eso je formirao “Ligu za mir”. Dok je srpska vojska palila gradove u Podrinju i ubijala Bošnjake, Eso je mislio da se to može događati samo na Drini jer su i u Drugom svjetskom ratu tamo četnici počinili masovne zločine, dok se “u partizanskom Prijedoru to ne može dogoditi jer ovdje nikada nije bilo četnika”.
Nakon što je SDS 30. juna 1992. godine preuzela vlast u Prijedoru i smijenila legalno izabranog načelnika Muhameda Čehajića, otpočeo je proces hapšenja bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca. Među prvim uhapšenim je bio i dr. Eso Sadiković poslije čega je interniran u logor Omarska. Preživjeli logoraši svjedoče da je Eso pomagao logorašima tako što im je rane šio vlatima svoje duge kose, a “liječio” ih je i vedrim duhom i optimizmom.
Odmah poslije njegovog hapšenja pokušala je da ga spasi supruga Zorica, koja je išla u Banja Luku i molila neke moćne prijatelje da joj pomognu. Išla je i u logor Manjača, gdje se pročulo da joj je prebačen muž. Esina majka Senija koja je živjela u Sarajevu i braća iz Prijedora su odmah obavijestili svog prijatelja generala Milosava Bojića i njegovu suprugu Canu o Esinom hapšenju i zatražili pomoć. U pismu kojeg su Seniji poslali 28. jula 1993. godine bračni par Bojić navodi da “na sva naša insistiranja još ne znamo gde se nalazi”.
Kada je pismo stiglo Eso je već odavno bio mrtav. Nusret Sivac, predratni snimatelj TV BiH, također logoraš Omarske, u svojoj knjizi “Kolika je u Prijedoru čaršija”, napisao je da su dr. Esu Sadikovića iz logora odveli u noći između 5. i 6. avgusta 1992. godine. Nakon što su ga prozvali, a to je bila poznata omarska “prozivka smrti”, dr. Sadiković je, kako piše Sivac, s vrata rekao: “Zbogom, prijatelji…” Svi logoraši su tada ustali i sa suzama u očima ga ispratili – u smrt riječima: “Hvala ti, doktore”. Prema svjedočenju dr. Ibrahima Beglerbegovića, koji je kratko bio logoraš Omarske, Eso mu je dao ceduljicu na kojoj je pisalo: “Alma, Bato, voli vas Tajo”. Cedulju je posredno uručio njegovoj supruzi.
Poznato je da su tu noć na gubilište odvedena dva autobusa logoraša a u jedan od njih je ušao i Eso Sadiković. Iste noći je u logor Omarska stigao i jedan od gospodara života i smrti u Prijedoru, dr. Mićo Kovačević, koga je Eso ubrojao među tri svoja najbolja prijatelja. Kovačević je došao da u smrt ispratio svog kolegu Esu. Dok su autobusi čekali, njih dvojica su dugo razgovarali na pisti.
Vječna će ostati tajna šta su tada razgovarali ali ne i činjenica da je Mićo ispratio Esu u smrt. Dugo se čuvala tajna o smrti dr. Ese Sadikovića. Tek kada je pravnik i ratni kapetan Bogdan Tadić rekao njegovim rođacima da je “Eso otišao u Nikaragvu”, shvatili su da je ubijen. Tadić je odmah nakon toga zaposjeo Esinu kuću i pretvorio je u štab. Već u septembru 1992. godine “bacio je oko” na Esinu suprugu Zoricu, koju je kasnije i oženio.
Iste godine Eso je i drugi puta ubijen. Njegova malonjetna djeca su pokrštena. Trinaestogodišnja Alma je postala Veronika Gagović a dvanaestogodišnji sin Enis je postao Filip Gagović. Poslije rata Alma – Veronika je došla kod nane Senije u Sarajevu da upiše Medicinski fakultet. U biografiji je više napisala o svom ocu nego o sebi. O sebi je navela da je rođena u Sarajevu 6. aprila 1979. godine, te da se ranije zvala Alma Sadiković, a sada Veronika Gagović.
Alma – Veronika nije upisala medicinu u Sarajevu jer je dobila stipendiju u Americi gdje je završila medicinu i postala jedan od deset najboljih studenata medicine u historiji Sjedinjenih Američkih Država. Imala je dobre preporuke jer je radila kao prevodilac u kancelariji Visokog predstavnika za BiH u Banja Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Ubrzo je u Ameriku dovela i brata Enisa – Filipa. U proljeće 1998. godine Alma – Veronika je nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. Prema svjedočenju daidže Ese Sadikovića, Envera Kovačevića Seniju je naročito pogodilo što se u tekstu nigdje ne spominje Alma nego samo Veronika. Senija je umrla 2001. godine.
Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića pronađeni su 2007. godine u masovnoj grobnici u Starim Keveljima zajedno sa kostima još 145 Bošnjaka i jednog Hrvata. Kolektivna dženaza Esi Sadikoviću i drugim ubijenim klanjana je na prijedorskom stadionu Luka. Sadiković je sahranjen na šehidskom mezarju Skele u Prijedoru. Na dženazu svom ocu dr. Esi Sadikoviću nisu došla njegova djeca sin Enis – Filip i kćerka Alma – Veronika. Danas postoji inicijativa Udruženja građana “Behar” iz Prijedora da se Skopska ulica, u kojoj se i danas nalazi Esina porodična kuća, preimenuje u ulicu “Dr. Esada Sadikovića”.