Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Nije željela, kaže, gaziti ni preko svojih normi odgoja i vrijednosti, a prije svega ljubavi koja ju je vodila da preživi sve nedaće
Nakon 95. godišnjice rođenja prvog predsjednika nezavisne BiH Alije Izetbegovića, bh. književnik akademik Abdulah Sidran prisjetio se jedne posjete mezaru rahmetli Izetbegovića na sarajevskim Kovačima.
Alija Izetbegović rođen je 8. avgusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Umro je 19. oktobra 2003.
Abdulah Sidran na svom Facebook profilu objavio je fotografiju s Vukosavom Klanco, hrabrom Vlaseničankom kojoj su sugrađani, Srbi, 1992. godine na zvjerski način ubili muža Muju, nakon što je odbila sinovima Vildanu i Vedranu promijeniti imena i pokrstiti ih.
Dali su joj ultimatum: „Bit će ti lakše da preživiš ako djeci promijeniš imena, vratiš svoje prezime i prekrstiš ih!“
– Za Vlaseničane sam bila „izdajica srpskog roda i balijska kurva” – ispričala je prije dvije godine u potresnoj ispovijesti za “Dnevni avaz” Vukosava, kojoj je današnja adresa prebivališta u Švedskoj.
U Švedskoj su joj sinovi postali uspješni biznismeni, ali se rado vraćaju u rodno mjesto gdje su pronađeni posmrtni ostaci oca Muje i ukopani na vlaseničkom mezarju 2008. godine.
Poslije ubistva supruga Muje, koji je, kako se utvrdilo, zapaljen dok su mu ruke bile vezane bodljikavom žicom, a prije toga zvjerski mučen, Vukosava je u Vlasenici etiketirana kao „izdajica roda” udata za muslimana, te je iz Vlasenice protjerana u septembru 1992. godine.
Prije toga bila je zatvorena i također prošla razne torture u vlaseničkim kazamatima. No, supruga Muju, bez obzira na sve što je prošla, nije željela izdati.
– Nakon svega što se tada desilo s Mujom, do mene je došla informacija da su neke žene pravoslavke mijenjale imena djeci. Onda je i meni nuđeno da mi je olakšavajuća okolnost da preživimo, da i ja prevedem djecu na svoje prezime i da ih prekrstim. Neću kazati da me nije bilo strah. Imala sam 27 godina. Bila sam se pomirila, iskreno, sa svojom smrti i nije mi bilo žao mene, nego samo djece. Dala sam sebi pravo da kao supruga Muje Klance i majka naše djece neću da ga izdam. Nisam željela izdati i prodati svetu ljubav koju smo imali. Iz te naše ljubavi smo dobili ovu divnu djecu. Izdaja je nešto najprljavije što čovjek može uraditi drugom čovjeku i ja to sebi nisam željela dozvoliti – priča Klanco.
Nije željela, kaže, gaziti ni preko svojih normi odgoja i vrijednosti, a prije svega ljubavi koja ju je vodila da preživi sve nedaće.
– To bi bilo veliko poniženje za mene da sam prihvatila da djecu prekrstim i na taj način izdam svoga muža. To bi bilo poniženje i za Muju, njegovu porodicu. On je ubijen na zvjerski način i ta njegova smrt je bila zaista bolna, ali ovo bi bila još veća bol i izdaja i ja to nisam željela prirediti ni njemu ni našoj djeci, a ni sebi. Mujo i ja smo znali da će te 1992. godine nekoga od nas dvoje ubiti jer smo oboje bili zatočeni. Ostavili smo jedno drugom u amanet da, ako jedno od nas preživi, svoju djecu izvedemo na pravi put i da oni budu dobri ljudi – ispričala je Klanco.
Prisjetila se i situacije kada je na početku tih kobnih dana 1992. otišla kod tadašnjeg načelnika općine Vlasenica da pita šta joj je s mužem i gdje su ga odveli.
– Ušla sam i odmah pitala: „Gdje mi je muž, šta ste mu uradili?“, a tu su mi rekli: „Pa znate, on je nagazio na neku minu i nastradao. Ti vidi da vratiš djeci svoje prezime i da ih prekrstiš“. A ja ustanem i kažem: „Čekaj da mi nešto odmah pojasnimo. Ne mijenjam ja ničija imena, i ne krstim nikoga. Evo nema problema. Ja dajem svoj život i život moje djece je zalog. Radite šta hoćete od mene, ubite me, ali njihov babo, otac, tata je Mujo Klanco. Oni su zaslužili da nose ime i prezime svoga oca. Nema druge i tačka“ – kategorična je bila ova hrabra žena.
Nakon što je saznala da su joj supruga zapalili, poručila je predstavnicima vlaseničkih vlasti koji su znali za ubistva te sve nijemo posmatrali kako bi „najbolje bilo da i mene ubijete jer ako ja ostanem živa, uradit ću sve da dođem do istine”.
– I došla sam. Našla sam se na Sudu BiH 2009. godine licem u lice s ubicom svoga supruga. Taj objekt je na kraju osuđen na 22 godine zatvora. Eto, pravda i ljubav su pobijedili iako sam i sama bila žrtva tortura kada su me razdvojili od djece. Sve su mi uzeli, uništili, ali dušu nisu uspjeli. Nisu mi uzeli sjećanja na moga Muju. On će živjeti u našim srcima dok smo živi, moja djeca i ja – ispričala je Vukosava Klanco novinaru “Dnevnog avaza” Miralemu Aščiću.