Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Ratni dnevnik i koncentracioni logor Ujedinjenih nacija u Potočarima…
Jugoslavenska narodna armija, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije i oružane formacije paradržavne tvorevine Srpske republike Bosne i Hercegovine su u proljeće 1992. zauzele najveći dio istočne Bosne (Bijeljinu, Zvornik, Bratunac, Vlasenicu, Srebrenicu, Rogaticu, Rudo, Višegrad, Čajniče i Foču) i izvršile brojne zločine nad Bošnjacima, uključujući i genocid.
Prilikom zauzimanja Srebrenice29 (18. aprila 1992) i nakon okupacije i uspostavljanja srpske vlasti ubijeni su, zaklani i zapaljeni (u zapaljenim kućama živi izgorjeli) brojni Bošnjaci – civili, uglavnom stariji muškarci i žene (u jednom stanu, primjera radi, ubijena je porodica Sulje Suljića: roditelji – muž i žena – i dva sina), i opljačkane i zapaljene mnoge kuće, kao i drugi civilni objekti (robna kuća, prodavnice i drugi) – sve je opustošeno (opljačkanu bošnjačku imovinu zločinci su odnosili i u Srbiju). Najveći broj stanovnika je uspio izbjeći iz svojih stanova i kuća – povukao se u okolna brda i šume.
U proljeće i ljeto 1992. srpski agresor i njegovi kolaboracionisti i petokolonaši iz Republike Bosne i Hercegovine su u istočnoj Bosni ubili, poklali i spalili na stotine i na hiljade civila (Bošnjaka), prisilno protjerali na desetine hiljada, na hiljade je prošlo užase i stravu koncentracionih logora, silovali su mnoge žene i djevojčice, opljačkali, porušili i uništili brojne civilne objekte, uključujući i objekte Islamske zajednice, itd., itd.
Srpska genocidna ideologija, politika i praksa na primjeru istočne Bosne potvrđuje činjenicu da je većina Srba – srpskog stanovništva, po raznim osnovama i na razne načine, bila uključena u srpski genocidni projekt o istrebljenju Bošnjaka. Nažalost, Srbi su masovno podržali, prihvatili i učestvovali u genocidu nad Bošnjacima, pri čemu je postojao konsenzus srpskog naroda za genocid – u genocidu je učestvovala gotovo cjelokupna srpska zajednica (od političke, intelektualne i crkvene elite, do općinskih činovnika i seljaka). Bošnjaci su 9. maja 1992. uspjeli osloboditi Srebrenicu i okolna područja od okupacije. I pored značajnog teritorijalnog proširenja u istočnoj Bosni, uključujući Cersku i Konjević-Polje (sa oko 900 km2), enklava je sve vrijeme bila izolovana i stalno napadana iz Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i njenih kolaboracionista i petokolonaša iz Bosne i Hercegovine. Slobodne teritorije srednjeg Podrinja – općine Srebrenica (Sućeska, Potočari, grad Srebrenica, Osmače i druga mjesta), Vlasenica (Cerska), Bratunac (Konjević-Polje) i Zvornik (Kamenica) – svakodnevno su teškom artiljerijom napadane i izložene granatiranju, pri čemu je od hiljada granata ubijeno na stotine civila, među kojima i žena i djece. U ljeto 1992. Srpske snage, uključujući i Vojsku Jugoslavije, koja je artiljerijskim oruđima svih kalibara granatirala slobodna područja općina Zvornik, Srebrenica i Bratunac, svakodnevno su napadale slobodne teritorije srednjeg Podrinja, s ciljem da u potpunosti ovladaju rijekom Drinom.
Ubijali su i palili “sve ispred sebe, bacali bombe u kuće i pucali … sela su bila uništena do temelja, Žanjevo, Tegare i još sedam – osam”. Ubijeno je, po priznanju Slobodana Mišića iz Vranja, jednog od zločinaca, “oko četiri do pet hiljada Muslimana. Samo u šumi u selu Tegare ubijeno je više od hiljadu ljudi za tri-četiri sata”, pri čemu su zločinci “rezali i prodavali uši ubijenih Muslimana …”. Srebrenica je u proljeće i ljeto 1992. postala stjecište brojnih bošnjačkih prognanika iz susjednih općina: Bratunca, Zvornika, Vlasenice, Rogatice, Han-Pijeska, Višegrada i drugih. Svi su oni pred napadima srpskih snaga bili prisiljeni napustiti svoje domove, bježeći iz svojih spaljenih sela, tražeći spas u srebreničkom kraju. Broj novih stanovnika Srebrenice rastao je iz dana u dan. Tako je, primjera radi, u drugoj polovini maja 1992. u Srebrenici smješteno oko 10.000 protjeranih Bošnjaka. Od maja 1992. najveći broj Bošnjaka u Srebrenici činili su prisilno protjerani civili i civilno stanovništvo (sela i gradova) iz istočne Bosne.
Od decembra 1992. do marta 1993. broj stanovnika Srebrenice povećan je s 40.000 na 80.000. U prvoj polovini januara 1995. u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, iz susjednih općina bilo je 16.418 stanovnika (8.458 iz Bratunca, 5.770 iz Vlasenice, 1.311 iz Zvornika, 363 iz HanPijeska, 280 iz Višegrada, 191 iz Rogatice i 45 iz ostalih općina). U srednjem Podrinju je u jesen i zimu 1992, pored stalnih napada od strane srpskih snaga, uključujući i svakodnevna granatiranja iz Srbije i napade iz jakih pješadijskih snaga iz Savezne republike Jugoslavije, “velika glad vladala u muslimanskim selima”, od čega su mnogi civili umrli. Srbi su gladnim Bošnjacima u potrazi za hranom postavljali zasjede i ubijali ih. Vojska Jugoslavije je otvarala artiljerijsku i tenkovsku vatru po civilima koji su tražili i kupili hranu, kao što je to, primjera radi, na području Fakovića, od čega su mnogi ubijeni i ranjeni. Srpske snage su oktobra 1992, s ciljem “da unište neprijatelja u istočnoj Bosni”, u Podrinju pokrenule ofanzivu u toku koje su, ne poštujući rezolucije Ujedinjenih nacija, avijacijom borbeno djelovale na (slobodna) područja općina Srebrenica i Bratunac. Tako je 10. oktobra 1992 (srpski) agresor borbeno djelovao na Konjević-Polje i Cersku (općine Bratunac i Vlasenica), od čega su mnogi civili (Bošnjaci) ubijeni i ranjeni, a materijalna razaranja ogromna. Djelujući artiljerijom i avijacijom, agresor je uništavao i rušio sve pred sobom. Kombinovanim artiljerijsko-pješadijskim napadima, na tromeđi općina Vlasenica, Bratunac i Zvornik, uz dejstvo avijacije, agresor je izvršio brojne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
General Mladić (komandant 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije i komandant Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske”), u skladu sa srpskim velikodržavnim projektom, 19. Novembra 1992. izdao je naređenje osvajačkog i genocidnog karaktera, posebno prema Podrinju i Bošnjacima na tom području. U DIREKTIVI OP. BR. 4 (“NAREDNA DEJSTVA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE”), a polazeći od ocjene “da nisu u potpunosti razbijene neprijateljske grupacije u širem rejonu Goražda, Žepe, Srebrenice i Cerske”, Drinskom korpusu je izdao naredbu o izvršenju genocida “na širem prostoru Podrinja”. Ta naredba glasi: “NA ŠIREM PROSTORU PODRINJA IZNURAVATI NEPRIJATELJA, NANOSITI MU ŠTO VEĆE GUBITKE I PRISILITI GA DA SA MUSLIMANSKIM STANOVNIŠTVOM NAPUSTI PROSTORE BIRČA, ŽEPE I GORAŽDA.” Pri tome je predviđeno “PRETHODNO PONUDITI RAZORUŽAVANJE BORBENO SPOSOBNIH I NAORUŽANIH MUŠKARACA, A AKO NE PRISTAJE – UNIŠTITI IH” /velika slova u originalu – prim. S. Č./. Pet dana kasnije, 24. novembra 1993, pukovnik Vojske Jugoslavije Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa “Vojske Republike Srpske”, na osnovu navedene naredbe (DIREKTIVA BR. 4) generala Mladića i “procjene situacije”, donio je Odluku za dalja dejstva, kojom je iskazao otvorene osvajačke (teritorijalne) i genocidne namjere i ciljeve prema istočnoj Bosni i Bošnjacima, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj grupi kao takvoj. Tom odlukom trebalo je, pored ostalog, “glavnim snagama i sredstvima, uz primjenu aktivnih borbenih dejstava, nanoseći neprijatelju što veće gubitke, iznuravati ga, razbiti ga ili prisiliti na predaju, a muslimansko stanovništvo prisiliti da napusti prostor Cerska, Žepa, Srebrenica i Goražde”
Operaciju je, radi “ostvarivanja cilja srpskog naroda, a to je ostvarenje i stvaranje srpske države na ovim prostorima”, trebalo “izvesti u dvije etape u neograničenom vremenu trajanja”: – “U prvoj etapi, u trajanju od 20 do 30 dana, razbiti snage neprijatelja ili prisiliti ih na bezuslovnu predaju u rejonima: Cerska, Konjević-Polje, Žepa i neposredno blokirati Olovo”, a – “U drugoj etapi razbiti snage neprijatelja i osloboditi /odnosno zauzeti – prim. S. Č./: Srebrenicu, Goražde, Olovo i Kladanj i otvoriti koridore prema Saveznoj republici Jugoslaviji i istočnoj Hercegovini, kao i očistiti prostor u zoni odgovornosti Korpusa od zaostalih neprijateljskih grupa …” Na području srednjeg Podrinja, posebno Bjelovca i Skelana, u skladu sa navedenim direktivama oficira Vojske Jugoslavije (generala Mladića i pukovnika Živanovića), a “radi zauzimanja svih teritorija u Podrinju”, locirane su jake srpske snage, među kojima i artiljerijske jedinice velikih kalibara s velikom razornom moći, uključujući i iz Savezne republike Jugoslavije, koje su (krajem 1992) pokrenule veliku ofanzivu prema Srebrenici, u kojoj je sredinom decembra Vojska Jugoslavije, pored ostalih oruđa i oružja, po civilima i civilnim objektima koristila i avijaciju, pri čemu su u Srebrenici, pored ostalog, srušeni brojni civilni objekti (robna kuća, Opština, Sud, zatim Banja Guber i druga naselja, uključujući i sela Pirići i Poloznik
Slobodne teritorije srednjeg Podrinja (Srebrenica, Kamenica, Konjević-Polje i Cerska) su (od maja 1992) bile u potpunoj opsadi i fizički odvojene od drugih slobodnih teritorija. Srpske snage su, svakodnevno dejstvujući (teškom artiljerijom, snajperima, kao i avionima) po civilima i civilnom stanovništvu i civilnim objektima, to područje držale u opsadi. Srbi su, u skladu sa svojom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, zabranili dopremanje hrane. Civili su umirali od gladi. Izgladnjeli narod Srebrenice je svakodnevno demonstrirao pred zgradom Ratnog predsjedništva, očajnički tražeći hranu. Izgladnjivanje Bošnjaka u opsadi je bila svakodnevna pojava – kontinuirana politika i praksa srpskog agresora, čiji je krajnji cilj bilo uništenje Bošnjaka. Zbog toga je agresor opstruirao i konvojima UNHCR-a zabranjivao dostavu humanitarne pomoći Bošnjacima Srebrenice i drugim područjima u opsadi. Riječ je, pored ostalih, i o sljedećem aktu (actus reus) zločina genocida: “namjerno naturanje grupi teških životnih uvjeta sračunatih na to da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja.”
U Srebrenici je u toku zime 1992-1993. bilo veoma teško – vladala je užasna atmosfera. Civili su, uključujući i djecu, danima gladovali. U zločinu (genocida) izgladnjivanja i iznurivanja Bošnjaka učestvovalo je, nažalost, i vojno rukovodstvo Ujedinjenih nacija – lično general Philippe Morillon (komandant Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini – UNPROFOR, od septembra 1992. do jula 1993)
Izgladnjeli civili su, u potrazi za hranom, “išli po napuštenim i zapaljenim muslimanskim selima”, gdje su “brali rese od ljeskovog drveta i sušili ih, a onda pravili od njih hljeb”. Često su jeli zob, “ali ni nje nije bilo dovoljno”. “Poderane obuće i odjeće, po snijegu na temperaturi od minus petnaest stepeni” mnogi su morali ići da traže hranu i na udaljenosti od 20, 30 i 50 kilometara od grada i u dubinu teritorije koju je držao srpski agresor, kako bi donijeli nekoliko kilograma kukuruze. U potrazi za hranom nailazili su na srpske zasjede, od čega su mnogi ubijeni i ranjeni. “Ljudi su ginuli u potrazi za kilogram žita.
