PODAJ MI BOŽE ŽIVOT BEZ BELAJA, NAFAKU BEZ HARAMA I KABUR BEZ AZABA

Kraj oko Pojska kojeg sačinjava veći broj sela i zaselaka na neki način je tijesno povezan sa područjem Orahovice i Šerića koje se nekada zvalo Doglodima. Međusobno su se pomagali i na druge načine uvezivali. Ostat će zapamćeno da su mještani sela Vrselja i drugih sela oko Pojska prvi priskočili u pomoć mještanima Šerića tokom […]

Kraj oko Pojska kojeg sačinjava veći broj sela i zaselaka na neki način je tijesno povezan sa područjem Orahovice i Šerića koje se nekada zvalo Doglodima. Međusobno su se pomagali i na druge načine uvezivali. Ostat će zapamćeno da su mještani sela Vrselja i drugih sela oko Pojska prvi priskočili u pomoć mještanima Šerića tokom velikih poplava 2014. godine kada su se u strahu od odrona povukli u snjegovite planine.

Zbog činjenice da su planine već bile prekrivene dubokim snijegom traktori nisu mogli doprijeti do Šerićana koji nisu imali ni hrane ni šatora pa je omladina Vrselja na svojim leđima nosila hranu i druge potrepštine za promrzle stanovnike Šerića.

Ovo je samo jedan primjer međusobnog pomaganja u nevoljama, a bilo ih je još i bilo ih je na svim stranama. Razlozi za ovu upućenost jednih na druge uvjetovani su između ostalog i geografskim razlozima, s obzirom da su ti krajevi povezani planinskim putevima i vezama pa se za nekoliko sati jahanja preko planina oko Lisca, Pašinca i Vrkočelja prelazilo iz Vrselja u Orahovicu, Šeriće ili Vukotiće.

Momci su se ženili, a djevojke udavale iz jednog mjesta u drugo što je dodatno uvezivalo ljude ovih krajeva. i tako bi domaćini, najčešće u proljeće ili jesen kada se poljski poslovi završe i ljetina spremi u hambare, na dobrim konjima posebno čuvanim za tu priliku, kretali kod svojih ahbaba ili rodbine da se druže i muhabbete.

Nevolja je bila što je put od jednog do drugog sela vodio preko predivnih livada sa obilnom planinskom travom koja je svojim mirisima opijala i insana i hajvana. Međutim, hajvan k’o hajvan. Džaba je konju govoriti da je trava tuđa. Konj ne zna da je ta ukusna trava koja raste pored planinskih puteljaka tuđi hakk i da nije halal/dozvoljena da se jede makar i usput, makar i mali ukusni zalogaj sočne trave da se zagrize.

Stoga su negdašnji Bošnjaci sa sobom na ovo putovanje nosili zobnicu kao obaveznu poputbinu za svoga đogata. Pa kada bi došli do tuđih livada naši pobožni preci bi svome konju naturili zobnicu sa žitom kako bi sebe i svog konja sačuvali od harama.

Želim podržati naučni rad.

Neki današnji i ovovremeni čovjek bi se zapitao da li to ima smisla s obzirom da konj ne može veliku štetu načiniti ukoliko usput uzme koji zalogaj trave.

K tome, ko će taj „strašni“ čin vidjeti kada se dešava u planinskim pustahijama gdje trebaš imati sreće da sretneš nekog insana koji se zabavio oko sijena za stoku ili drva za zimu. Međutim, za nekadašnje muslimane tu dileme, naprosto, nije bilo. Znali su oni da nema berićeta u tuđem hakku i da vjernička utroba mora biti zaštićena od harama, jer se ni dova ni namaz niti bilo koji drugi ibadet ne prima četrdeset dana ako se samo jedna haram lokma stavi u stomak. Stoga se brižno pazilo da na sofru ne dopadne koji haram zalogaj koji može zatrovati cijelog čovjeka i cijeli njegov imetak.

Osobito se pazilo da se ne uzme ono što je zajedničko. Jer ako, iz nekog razloga i prijeke potrebe uzmeš od domaćina on ti može i halaliti. Ali ako si uzeo od zajedničkog hakka ko će ti halaliti, kukavan bio. Morat ćeš onda od svih pojedinačno tražiti halala i sigurno ga nećeš dobiti. Vodilo se posebno računa i o „vlaškom hakku“ jer ukoliko se uzme njihovo pravo to može biti uzrokom tvoje propasti na Sudnjem danu, a njihovog spasa od vatre zbog poricanja dragog Boga.

Od harama treba sačuvati ne samo svoj stomak nego i sve ono za što smo mi odgovorni pa i hajvan koji je naše vlasništvo. Tuđeg hakka se valja čuvati kao džehennemske vatre, mislio je naš Bošnjo i zato je i svome konju zobnicu pripremio.

Negdje je Alija Nametak zapisao da je česta dova naših ljudi prije polijeganja na počinak bila: Podaj mi Bože život bez belaja, nafaku bez harama i kabur bez azaba. u ove tri konstatacije utkano je jedno istinsko razumijevanje pobožnosti koje je na tragu najboljih plodova islamskog ahlaka zatemeljenih na brojnim izrekama našeg voljenog Resula. „Musliman je onaj od čijih ruku i od čijeg jezika su zaštićeni drugi ljudi“, rekao je jedne prilike poslanik Muhammed, a.s. Zanimljivo je da u ovoj predaji pobožnost nije određena pozitivno nego negativno.

Ona se ne sastoji u tome šta da činimo nego šta da NE činimo. Bolje je ne činiti haram nego činiti dobro. A ono što zasigurno ne treba da činimo je ste da druge uznemiravamo djelom ili riječju. Posebice da pazimo da nekome nepravdu ne učinimo i tuđi imetak za sebe prisvojimo.

Dragi Bog je milostiv i On će zasigurno oprostiti ono što smo spram Njega bili dužni učiniti, a nismo. Ali ako smo uzeli od drugog golemo je pitanje hoće li nam halaliti ili neće.

Iz teksta Kako su se naši preci čuvali tuđeg hakka objavljenog u printanom izdanju 1. juli 2016.

hayat