Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Kroz cijelu bošnjačku historiju Bošnjakinja je ljubomorno čuvala i očuvala svoj vjerski, nacionalni i kulturni identitet, a često ga je i svojim životom plaćala. Društveni i pravni položaj naše žene se mijenjao shodno vladajućoj strukturi. Prije dolaska Osmanskog carstva na prostore Bosne i Hercegovine zabilježeno je niz masovnih stradanja žena, kao i nakon povlačenja Osmanlija sa bh. područja. Masovna ubijanja, silovanja, prodaja i kupovina, pokrštavanja žena Bosne su, nažalost, njihov krvavi danak kojeg su kroz historiju plaćale, bilo iz izbora ili sudbine da budu drugačije od svojih susjeda, ali i sramna mrlja mnogih vladajućih struktura Bosne koje su zakazale u njihovoj zaštiti.
Prvo masovno stradanje žena na područiju Bosne desilo se u prvom stoljeċu po Isaau, a.s, kad su Rimljani, na obalama istoimene rijeke Bosne, Bathinus, u krvi ugušili posljednja ilirska plemena, koja su dotle hiljadu godina nastanjivala zapadni Balkan. Ponosne ilirske žene, prema zabilješci rimskih hroničara, braneći ognjišta, sa djecom u naručju, bacale su se u vatru sa zidina Citadele Ardube, sadašnjeg Vranduka i uzvikivale “Radije smrt nego ropstvo.”
Od pamtivijeka Bošnjakinju je krasila velika snaga i vjera, čak i kada je bila zarobljavana i mučena, nije dala Bošnjakinja svoje vjere i identiteta. U narodnoj pjesmi spominje se junaštvo Lejle Blažević koja je oteta u Dalmaciju i koju ni tepsije dukata i bisera, ali ni prijetnja mučenjem nisu naveli na promjenu onog što ona jeste – muslimaka, pa u pjesmi stoji da: “…ne prevari, ne prevjeri Lejla…”
Godine 1737. kada je napadnuta Banja Luka i okolina čitavu jednu četu u odbrani Banje Like su sačinjavale žene. Nažalost, našu Bosnu ratovi nikada nisu zaobilazili i u tim ratovima Bošnjakinje su se često borile i ginule kao pravi junaci. U Donjem Vakufu, pored ceste koja skreće za Bugojno, postoji u travi spomen na kojem piše “Šehid-djevojka”. Ne zna se ime ove bošnjačke herojine, koja je poginula u borbi s uskocima u 17. stoljeću. U haremu džamije u Cernici u Mostaru ostalo je zabilježeno ime Hane Hrvićeve koja je “branila Mostar od Stojana Jankovića.”
Podsticajni primjer šehide Emine Bučan
Nezaboravan je primjer mlade i hrabre herojine Emine Bučan, 20-ogodišnje Bošnjakinje sa Bara (selo kod Sjenice). U toku velike četničke ofanzive u januaru i februaru 1943. godine na Bihor, Pešter i Limsku dolinu radi uništenja muslimanskog življa na tim prostorima herojski je branila svoju kuću, braću, sestre i komšije koje su četnici opkolili. Kada je nestalo municije pošla je u hambar da je preuzme, ali su je tada uhvatili četnici. Prepoznavši među njima komšiju četnika obratila mu se riječima: „Krv neka ti je halal, a obraz mi čuvaj“. Komšija je shvatio značaj tih riječi i ubio ju je ne dozvolivši da je razjarena četnička grupa siluje. Ovaj čin žrtvovanja mladog života za odbranu djece, starih i iznemoglih, posebno za obraz, čast i dostojanstvo, ostaje kao simbol bošnjačkom narodu posebno muslimanki ženi, da su obraz i poštenje vrjedniji od samog života