Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
O uspjesima i Neuspjesima aktivnih članova IZ-ce
Negdje prije 15-tak godina kada je Skupština Udruženja Ilmijje islamske zajednice u BiH, u okviru skupštinskog zasjedanja, raspravljala o nedavno usvojenoj amnestiji za saradnike UDBA-e iz reda imama i uposlenika IZ, kao mlad imam sam diskutirao i iznio vlastiti stav o tome.
Na pauzi me sreće jedan istaknuti profesor i kaže mi: „To što si rekao je dobro, ali nije pametno”
Naime, često odabirem da kažem ono što bi mnogi prešutali ili voljeli da se prešuti.
Pa tako nemam nimalo problema da govorim ili pišem o temama i problemima koje se ili trpaju pod tepih ili se očekuje da će se sami riješiti.
Krajem 2017. godine sam objavio informaciju da je Alijin mesdžid iz St. Gallena, džemat u kojem sam imama već više od jedanaest godina, sakupio oko 11.000 KM na sergiji za pomoć Rohingya muslimanima u Burmi, bilo je postavljeno pitanje da li je to (samo) do imama.
Pa, nije nikad samo do imama. Smatram da je u svim uspjesima ili neuspjesima džemata/zajednice do onih koji ih vode i do onih koje se vodi. Isto je i sa neuspjesima. Smatram da je problem Bošnjaka, na svim nivoima, da uvijek lake primjećujemo one koji ne rade, nego one koji rade i uvijek govorimo o sankcijama, a rijetko ili nikada o nagradama.
U modernom svijetu kompanije koje prave najbolje rezultate, predvodene kvalitetnim menadmentom, rezultate ne postižu prijetnjom rukovodstvu ili uposlenicima, već bonusima, pohvalama priznanjem kada se postignu rezultati. Zašto ne bi, radije, radili za Džennet radi nagrade koja je obećana, umjesto od straha od kazne kojom se prijeti?
To je fenomen.
Evo, zamislite, jedan džemat koji ima godišnji izlaz ili troškove, kada je u pitanju imam, npr., 12.000 KM.
Taj džemat bi mogao povećati troškove za nagradu efendiji kroz povećanje plaće ili nagradu nekim povodom za 10% od to sume na godišnjem nivou, onda kada se pokažu rezultati.
To bi vjerovatno bio između 1.000 i 1.500 KM. To je sitan novac, ako bi imali rezultat buđenje džemata, povećane aktivnosti, poboljšanu mektebsku pouku, i sl. Problem kod Bošnjaka je što oni, i onda kada odreduju plaću imamu, gledaju nam i ime džemata, a ne povode se konkretnim rezultatima. Međutim, procjenu rezultata ne mogu raditi ljudi koji mrze/ne vole efendiju, a ni oni koji ga bezuvjetno vole.
To mogu raditi neovisna tijela, čak to trebaju raditi ljudi koji nisu vezani za taj džemat.
Po pravilu to bi trebao biti glavni imam.
Umjesto da džematlije jačaju instituciju glavnog imama, dakako tražeći od i od njega predan i kvalitetan rad, glavni imam se često ruši – često od nekih efendija, političkih partija i svakoga onoga kome je na neki način prepreka. Stiče se dojam da je mnogo lakše naći spremnosti za rušenje bilo čega ili bilo koga, nego graditi bilo šta.
Za kvalitetno funkcionisanje nagih džemata, vjerujem, da je potrebno redefinirati njihovu ulogu, promijeniti njegovu organizacijsku strukturu i u potpunosti promijeniti način kako ga razumjevamo.
O čemu se radi?
Naši su džemati, u organizacijskom smislu, postavljeni da preživIjavaju. Ovakva forma je postavljena u vrijeme neslobode, pritiska komunističke viasti kada nisi smio ništa više od minimuma ni misliti, a kamoli govoriti, a još više od toga – raditi.
To znači, džemati su nekada davno projicirani i zamišljeni kako bi na kraju kalendarske godine 31. decembra u kasi/na blagajni/ na račun džemata se nalazio +1 euro, dolar, franak, KM… i da su plaćeni svi računi i obaveze.
Shodno ovoj projekciji se odreduje članarina. Kada se hoće prefarbati prozori – sergija (tj. prošenje), kada se moraju kupiti nešto od namještaja u mekteb – sergija, kada se moraju zamjeniti oluci – sergija, kada se mora – uvijek sergija.
Zamislite džemat kao firmu ill kao svoju kuću. I zamisli da zadovoljiš da samo prežvljavaš. Da nikada ništa ne možeš kupiti ili napraviti ili zamijeniti jer – preživljavaš. Moraš u pozajmicu ili traženje pomoći od nekoga i sl.
Znam da ima džemata koji teško sastavljaju kraj s krajem i sa aktuelnim članarinama. Ali, kada bi boljestojeći džemati ili veći džemati imali drugačiji pristup (a ne preživljavanje) onda bi mogli pomoći svojoj braći, mogli bi pokrenuti razne aktivnosti, popraviti infrastrukturu IZ i sl.
Da bi mladim naraštajima prenijeli kvalitetan sadržaj – ISLAM – trebamo imati kvalitetan, i s vremenom usklađen, organizacijski okvir – DŽEMAT – prihvatljiv za starije i izazovan za mlađe.
Strašna je i zabrinjavajuća činjenica da danas ne nalazimo kod muslimana uopće, a ni kod Bošnjaka posebno, da se ozbiljno izučavaju i ispituju modeli organiziranja i uspješnog vođenja džemata i to na sredini 15. hidžretskog stoljeća?
Svaka uspješna firma, kompanija, organizacija, permanentno unaprjeđuje organizacijski okvir, a sve u cilju što efikasnije usluge.
Mi smo dozvolili da se džemat reducirano shvata i da se svako promišljanje o efikasnijem organiziranju koji ćemo džematom zvati osuđuje i smatra rušilaštvom institucija.
Najjednostavnije je šutati i ne dirati vraga dok spava.
Mislim da to nije ispravan način.
