O Allahov Poslaniče, dozvoli mi blud!

Ovo je zasigurno teško i smjelo pitanje

Analiziramo li stanje i atmosferu u kojoj žive današnje generacije muslimana, uvidjet ćemo da postoji zaista velika potreba za ispravnim islamskim odgojem, podučavanjem i savjetovanjem kako djece tako i odraslih, kako bi se u njima razvijala naklonost prema moralnosti i odvratnost prema razvratu. U tom procesu odgoja veliku ulogu ima i sami metod odgoja.

Odgoj je oduvijek predstavljao područje gdje se želio istaknuti svaki pojedinac kao odgajatelj, nažalost često koristeći pogrešne metode. Međutim, nema sumnje da je naš Poslanik bio najbolji odgajatelj kojeg je čovječanstvo ikada upoznalo i čiji bismo metod odgoja i sami trebali primjenjivati u svojim životima. A kako i ne bi bio najbolji, kada ga je njegov Gospodar odgojio i čiji je izvor odgoja bila Objava. Allah je povodom toga rekao: “Jer ti si najljepše ćudi” (El-Kalem, 4.), i rekao je: “Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima” (Ali Imran, 159.).

Sam Poslanik opisao je svoje izaslanstvo: “Zaista sam poslan da upotpunim ahlak ljudi.” (Hakim, Ibn Sa’d, hadis sahih, Sahihu džamia, 2349,2833, Albani)

Koliko je Poslanik bio uspješan u odgoju drugih, govore i riječi Uzvišenoga Allaha u kojima je opisao polaznike Poslanikove škole odgoja: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Ali Imran 110.), i riječi Njegovog Poslanika: “Najbolji ljudi su moji ashabi, zatim oni koji će doći poslije njih, zatim oni koji će doći poslije njih, zatim oni koji će doći poslije njih” (Buharija, 6429, Muslim, 2533 -212.).

Praktičan primjer Poslanikovog odgoja, jedan od brojnih, nalazimo u hadisu koji bilježe imam Ahmed, Bejheki i Taberani sa vjerodostojnim senedom, kako je to spomenuo šejh Albani u Silsiletus-sahiha, hadis broj 370, a u kojem stoji da je došao mladić Poslaniku i rekao mu: ‘’O Božiji Poslaniče, dozvoli mi blud!?’’

Ovo je zasigurno teško i smjelo pitanje, jer blud je veliki grijeh za koji je Allah rekao: “I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put! (Isra, 32), i Njegov Poslanik: “Ne čini bludnik blud a da je u vremenu u kojem ga čini mu`min” (Buharija, 2475, Muslim, 57).

Kako postupiti?

Ashabi koji su bili okupljeni oko Poslanika, čuvši njegove riječi, postupili su grubo prema njemu, negodujući i kritizirajući ga. Nema sumnje da bismo i mi sami postupili kao i oni, jer ljubav prema islamu i mržnja obeščašćivanja njegovih svetinja nagnala bi nas na to.

A kako je postupio Poslanik?

Poslanik je rekao ashabima: “Dovedite ga.’’ Kada je došao blizu Poslanika, on mu je rekao: ‘’Sjedi’’, i mladić je sjeo ispred Poslanika.

Zar mi kao Poslanikovi sljedbenici i oni koji ga uzimaju za uzor ne možemo postupiti na isti način? Da nije možda naša ljubomora prema vjeri jača i veća od Poslanikove? Ovaj mladić, koji je sigurno u sebi nosio pobude prema bludu zbog svoje mladosti, obratio se Poslaniku riječima “O Božiji Poslaniče!”, riječima koje ukazuju da Muhammeda prihvata kao Božijeg poslanika. S druge strane, Poslanikov način obraćanja ovom mladiću blagim riječima i dozvoljavanje da sjedne blizu njega, ukazuju na neiscrpnu Poslanikovu mudrost u odgoju i dalekosežnost ovakvog njegovog postupka.

Zatim mu Poslanik postavlja logička pitanja, spominjući mu osobe po krvnom srodstvu, kako bi prikazivanje odvratnosti bluda bilo što efikasnije i kako bi imalo utjecaja na mladića, te kako bi spoznao nemoralnost onoga što je tražio da mu odobri Poslanik.

‘’Da li bi volio da neko učini blud s tvojom majkom?’’, upita ga Poslanik.

‘’Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom’’, odgovori mladić.

‘’Tako ni drugi ljudi ne vole da se to učini njihovim majkama’’, reče mu Poslanik.

Zatim ga upita: ‘’Da li bi volio da se to učini tvojoj kćerci?’’

‘’Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom’’, odgovori mladić.

‘’Ni drugi ne vole da se to desi njihovim kćerkama’’, reče mu Poslanik. Zatim ga upita: ‘’Da li bi volio da se to desi tvojoj sestri?’’

Mladić odgovori: ‘’Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom.’’

Poslanik mu reče: ‘’Tako ni drugi ne vole da se to desi njihovim sestrama.’’ Poslanik je ponovo upitao: ‘’Da li bi volio da se to desi tvojoj tetki po ocu?’’

Mladić odgovori: ‘’Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom.’’

Poslanik reče: Ni drugi ne vole da se to desi njihovim tetkama po ocu.’’ Opet ga upita: ‘’Da li bi volio da se to desi tvojoj tetki po majci?’’

‘’Ne, tako mi Allaha, o Božiji Poslaniče, učinio me Allah tvojim iskupom’’, odgovori mladić.

‘’Tako ni drugi ne vole da se to desi njihovim tetkama po majci,’’ reče Poslanik.

Zaista je Poslanikov način dijaloga predivan. Koristi jednostavne riječi, bez ikakvog kompliciranja i nejasnoća. Postavlja mu logična pitanja putem kojih mladić, odgovarajući na njih objektivno, uviđa svu nemoralnost koja se krije u poroku bluda, i potvrđuje svoj odgovor najuzvišenijom zakletvom izražavajući spremnost da Božijeg Poslanika iskupi sa samim sobom.

Nakon što Poslanikove riječi, Allahovom dozvolom, ostavljaju traga u duši mladića, on se obraća Poslaniku riječima koje ukazuju na pravu suštinu ahlaka jednog mladića muslimana: “O Božiji Poslaniče, zamoli Allaha da očisti moja prsa.’’

Zar je moguće, draga moja braćo i sestre u vjeri, da ove riječi izgovori isti mladić koji je tražio od Poslanika da mu odobri blud? Moguće je kada iman dopre do srca koje želi istinu, i kada se tom srcu na najljepši način približi ljepota čestitosti i ukaže na pogubnost i odvratnost činjenja nemorala.

Stoga islamski odgajatelji ne smiju žuriti sa donošenjem suda o osobama, bez obzira šta govorile ili radile, i moraju promatrati događaje dalekosežno i kroz šerijatske tekstove i Poslanikovu praksu.

Potom dolazi do izražaja Poslanikova milost i željenje dobra svakoj osobi, kao i bitnost dove koju Allahu upućuje odgajatelj.

Naime, on svoju mubarek ruku stavlja na mladićeva prsa upućujući dovu Allahu za njega: “Gospodaru moj! Oprosti mu njegove grijehe, očisti njegovo srce i sačuvaj njegovo stidno mjesto.’’

Dragi moj brate, da li je moja i tvoja ruka plemenitija i čišća od Poslanikove pa zato možemo dozvoliti sebi taj “luksuz” da ne ispružimo ruku oproštaja i pomirenja prema muslimanu? I zašto škrtarimo u dovi za našu braću muslimane?

Koliko je Poslanikova dova za ovog mladića bila djelotvorna i koliko je ovaj poslanički metod odgoja imao utjecaja na ponašanje mladića, govore i riječi ashaba o ahlaku ovog mladića nakon Poslanikovog savjetovanja: “I nakon toga mladić se više nije osvrtao na to.”

Molim Allaha da nas učini od oni koji slijede Poslanikovu praksu u svim segmentima života!

oazaislama.blogger.ba