TEŠKA ISMETOVA SUDBINA TJERA SUZE NA OČI: SAKUPLJA PLASTIKU I ŽELJEZO, NJEGOVA SUPRUGA NE VIDI, NE KREĆE SE, SAMA NE MOŽE JESTI

Teška i potresna životna priča dolazi iz sela Župča kod Breze.

Tamo živi Ismet Ajanović koji u svom domu obavlja sve poslove i brine se o nepokretnoj supruzi.

Prepušten je sam sebi, nema nikakve pomoći, ali ni trenutka da se odmori u vlastitom domu, jer briga za suprugu traje 24 sata dnevno.

Njih dvoje žive u kući koju je on kupio prije 50 godina.

Kako priča za emisiju “Ispuni mi želju”, do rata je radio u preduzeću “Udarnik” u Brezi, zatim je više od četiri godine proveo u Armiji RBiH. Nakon rata je čak 18 godina bio na čekanju, gdje je dočekao penziju koja iznosi oko 380 KM.

Sakuplja plastične flaše i limenke kako bi uspio obezbijediti barem ono osnovno, a to su pelene za suprugu i platiti ženu koja će joj pomoći u kupanju i presvlačenju

Supruga niti vidi, niti se može kretati, niti jesti sama. Već godinu dana je u takvom stanju – govori on.
Još uvijek nije dobio odobrenje za pelene i njegu.

Kad god dođeš, izganjaš jedan papir, kažu drugi zastario, i tako u krug. Nema ništa… Nije lako, ali ja malo i pomognem ovako… Jedino mi je teško pranje veša. Mašina se pokvarila, pravio tri puta, otišlo 200 maraka. Sad moram kupiti novu, ali nemam odakle. Krpimo dan za dan – priča.

On se na zdravlje ne žali. Kaže da je dobro, osim što su ga sustigle godine, 67 punih.

Mogu se kretat i pomalo hodati. Ali koliko god mogu nešto da uradim, ne mogu od supruge. Ne mogu više od sat, sat i po biti odsutan – rekao je Ismet.
On i svastika jedini brinu o njegovoj supruzi. Snaha ima troje djece i od njih ne može stići.

Sin mu ponekad dođe i pomogne oko poslova, ali finansijski ne može, jer i sam ima djecu koju treba hraniti. Osim toga, radi kao pekar u noćnim smjenama, pa po danu spava.

Imali su još kćerku koja je umrla od karcinoma sa 23 godine.

Sakupljajući limenke, plastiku i željezo Ismet sakupi 100 do 150 KM mjesečno. Da bi toliko zaradio, mora sakupiti pun kamion plastike. Željezo ipak nešto bolje prolazi.

Ipak, Ismet je zadovoljan. Kaže dobro mu dođe.

Idem po selu. Imam jedno stotinjak ljudi koji tako prikupe plastiku, zakače na ogradu, ja prođem i pokupim. Imam fin komšiluk, a i ja sam sa svakim fin – govori on.

U suzama se zahvalio svima koji su mu pomogli, i na kraju istakao da mu nije lako, ali da je ipak njegovoj ženi teže.

Nadam se da će doći neki bolji dani… – kazao je Ismet.

(Nermina Hasić)