Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje je u svom djelu El-fevaid spomenuo izreku Šekika ibn Ibrahima el-Belhija u kojoj je rekao: ”Šest je stvari zbog kojih se pred ljudima zatvaraju vrata Allahove pomoći i upute: zaokupljenost blagodatima, a izostanak zahvalnosti Allahu na tim blagodatima, želja za stjecanjem znanja, a zanemarivanje rada po znanju, žurenje sa činjenjem grijeha, a kašnjenje sa tevbom i pokajanjem, zavaravanje društvom učenih i pobožnih ljudi, a zapostavljanje njihovog slijeđenja u praktičnom životu, udaljavanje dunjaluka od njih, a oni ga u stopu prate i slijede i približavanje Ahireta, a oni ga zapostavljaju.”
Komentirajući ovu izreku, Ibnul-Kajjim, rekao je: ”Osnova svega spomenutog je u nedostatku želje i čežnje za Allahom i Njegovom nagradom i nedostatku straha od Allahove kazne, a osnova toga je u nedostatku istinskog ubjeđenja (jekin), a uzrok nedostatka ubjeđenja je u slabosti spoznaje, a uzrok slabosti spoznaje je u prezrenosti i pokvarenosti duše i zamjenjivanju onoga što je dobro i što je istinski vrijedno, nećim bezvrijednim i prezrenim, jer da je duša časna, čista i plemenita ne bi izabrala ono što je prezreno i bezvrijedno.
Osnova svakog dobra je u Allahovoj uputi, kao i u čistoći, plemenitosti i uzvišenosti duše, a osnova svakog zla je u njenoj prostoti, pokvarenosti i niskosti, na šta aludira ajet: ”Uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Eš-Šems, 9-10.) Tj. uspjeće onaj ko dušu uzdigne, očisti i oplemeni pokornošću Allahu, dž.š., a biće izgubljen onaj ko je obezvrijeđuje i ponižava griješenjem i nepokornošću Allahu, dž.š.
Plemenite duše nisu zadovoljne osim sa onim što je najuzvišenije i čije posljedice su najbolje i najpohvalnije. Dok prezrene duše kruže oko prezrenih i prljavih stvari i spuštaju se na njih poput muha koje se spuštaju na nečistoću.
Plemenita i uzvišena duša nije zadovoljna sa zulumom, nepravdom, razvratom, krađom i izdajom, jer je ona veća i uzvišenija od toga, dok je prezrena duša sušta suprotnost i svaka duša teži i naginje onome što joj odgovara i što joj priliči, kao što dolazi u ajetu: “Svako postupa po svom nahođenju, a samo Gospodar vaš zna ko je na Pravome putu.” (El-Isra, 84.) Tj. svaka duša radi ono čemu je sklona i ide putem koji odgovara njenom ahlaku i njenoj prirodi. Svaki čovjek slijedi svoj put, svoj pravac i naviku koju je stekao i zavolio.
Tako pokvarenjak i griješnik slijedi svoj pravac i radi ono što je u skladu sa tim pravcem i njegovom navikom, a to znači da na neizmjerne Allahove blagodati uzvraća griješenjem i poricanjem blagodati, kao što i iskreni vjernik također radi ono što je u skladu sa njegovim pravcem i njegovim ahlakom i sklonostima, a to znači da on na blagodati uzvraća zahvalnošću Allahu, dž.š., ljubavlju, stidom od Allaha i stalnim veličanjem i sviješću da ga Allah vidi i čuje.”