Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Šta reći, već samo da Fikret ustraje u svojoj borbi uz pomoć svih dobrih ljudi. Molimo Allaha da mu u tome pomogne!
U junu 1992. godine u prijedorskom naselju Zecovi ubijeni su mu djeca, žena, brat, bratova djeca, majka, snahe, amidže, amidžići…
Tog 25. juna 1992. godine desio se možda najveći masakr nad jednom porodicom tokom cijele agresije na Bosnu i Hercegovinu. Selo Zecovi, pitomina u okolini Prijedora, od ljeta ‘92. postala je toponim zla i krvi. Porodica Bačić, njih 33, već dva dana leži u jednom sobičku. Četnici se smjenjuju na straži, puše, smiju se i dobacuju majkama koje u 20 kvadrata smiruju svoju djecu da će sve biti u redu. Ljudi, zatvoreni i nagurani u sobici, kao u gasnoj komori, iščekuju kada će sve to “biti u redu”.
Rodbina su, znaju se odlično. Zapravo, u memli prostorije je cijela porodica Bačić iz Zecova. Dobri, vrijedni i krotki ljudi. Svi su tu, čekaju, evo, treći dan da “sve bude u redu”. Svi su tu, osim Fikreta Bačića, koji je zimus otišao na rad u Njemačku. Vojska se razilazi. Čuju se zvukovi klepetanja pušaka i žuran korak.
Čini se da će ipak biti sve u redu. Tako se čini i Zijadu Bačiću, tada 15-godišnjaku, koji se pribija uz zid podruma dok posmatra dječicu iz svoje porodice. Od najmlađe dvogodišnje bebe, do dječaka od 17 godina. “Šta smo mi Bogu zgriješili pa da nas kao životinje drže ovako tri dana bez hrane i vode u ovom mraku? Nismo vojnici, nismo se borili, nismo ništa zgriješili…”, misli Zijad. “A, osim toga, svi ovi u uniformama oko nas su naše komšije, ne bi oni nama ništa… Možda nas i štite, a da nam ne govore…”
Rafali po mrtvoj familiji Bačić
“‘Ajmo, svi napolje, jedno po jedno”, čuje se promukli glas spolja, koji utjeruje strah u kosti.
Zijad drhtavom rukom navlači cipele i posrće. Tada se začuje rafal. Jedan, pa još jedan, i još jedan, a onda se sve stapa u hor rafala. Zijad, onako bos, skače ustranu i kroz šumu metaka što mu rove oko nogu bježi u obližnju baštu, pa niže iza zida susjedne kuće. On je živ, čudom spasen, ali ubice očigledno imaju prečeg posla. Šaraju rafalima po mrtvoj familiji Bačić, a one koji se još miču i pokazuju znakove života “ovjeravaju” hicima iz pištolja. Žetva ljudskih života i jedne porodice u nekoliko minuta.
Zijad, koga udara adrenalin, gleda lica mrtve porodice i živih dželata. A dželati su komšije. Tu, iz susjednog zaseoka. Srbi koje Zijad ne mora posebno da prepoznaje. Pa zna ih čitav život. I sve traje nekoliko minuta. Četnički monstrumi odlaze, ali prvo provjeravaju ima li još ko živ kod komšija, pa je pravo čudo kako je, zapravo, od 33 Bačića njih četvero preživjelo.
“Ležao sam neko vrijeme kod komšije u grahu, i onda otišao do kuće, da vidim ima li nekoga živog. Kod komšije Ibrahima sam vidio s leđa ženu i dvoje djece, koji su sjedili na klupi naslonjeni jedno na drugo. Vjerovatno su ih tu zatekli i ubili”, prisjeća se Zijad Bačić.
Zijad je nekako uspio da se prebaci do Travnika, na slobodnu teritoriju, pa u Rijeku, pa u Njemačku.
Sin, kćerka, žena, brat, majka…
A tu je, zapravo, tek početak priče. Sjećate li se Fikreta Bačića, koji je prije rata otišao u Njemačku? E, on saznaje istinu od koje se ljudi pretvaraju u žive mrtvace. Saznaje da su mu u Zecovima ubijena djeca, žena, brat, bratova djeca, majka, snahe, amidže, amidžići… Saznaje da nema nikoga od roda i poroda, osim Zijada, koga je pogledao Bog i sreća. Saznaje da su mu ubijeni sin Nermin od 12 godina i kćerka Nermina od šest godina. Saznaje da je među ubijenim i bratova beba Ernest od dvije godine. Saznaje da su većinom pobijene žene i djeca.
I upamtite ovo zauvijek: nije Fikret Bačić “izgubio” svoju porodicu. Nije porodica kliker, pa da se izgubi. Njemu su porodicu pobili četnici. Ali, monstrumi su odmah potom sklonili tijela i tako počinje druga Fikretova bitka.
Fikret se vraća u rodne Zecove 1998. godine, kako sam kaže, jer je vjerovao u pravnu državu Bosnu i Hercegovinu. Došao je da nađe i sahrani tijela svoje ubijene porodice. Danas, dvije decenije kasnije, tijela još nema. A Fikret je sve radio sam. Bio je i istražitelj, i detektiv, i forenzičar, i strpljivi građanin. Išao je u Tomašicu, najveću masovnu grobnicu nakon Drugog svjetskog rata, ali tijela tamo nije bilo.
U međuvremenu, na dnevnoj bazi, susretao se sa ubicama svoje familije. Bile su to redom komšije, sa kojima se igrao u mladosti, sa kojima je išao na derneke, ispraćaje, utakmice i svadbe. Bili su to Srbi iz susjednog sela. Pune 22 godine slobode bile su pred monstrumima, dok je Fikret gledao svoj lični pakao. Posmatrao ih je kako idu u lov, pucaju oko kuće, kao te zlosrećne ‘92, kako žive i podižu svoju djecu. A on, Fikret, sam sa svojom boli, svojim pobijenim u košmarnim snovima i jednim pozivom: naći porodicu i kazniti monstrume.
Lešinari i trgovci ljudskim kostima
A put je paklen. Osim kontakta očima sa ubicama, Fikreta svakodnevno salijeću lešinari i trgovci ljudskim kostima. Nude mu “pomoć” ako plati basnoslovnu sumu novca “određenim ljudima”. Fikret odbija, iz principa i neimaštine, i sam nastavlja potragu. Sa rođakom Zijadom, kao svjedokom, polako sklapa priču i zatvara krug oko monstruma. Na kraju je i Tužilaštvo pokleklo pred očevidnim dokazima. U novembru 2014. godine, nakon 22 godine slobode i zaštite od države, banda je uhapšena.
Za ubistva, mučenja, seksualno nasilje, uništavanje i oduzimanje imovine stanovnika sela Zecovi u julu 1992. optuženi su Dušan Milunić, Radomir Stojnić, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Željko Grbić, Ilija Zorić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade i Uroš Grujčić, Zdravko Antonić i Rajko Gnjatović.
Ni toga ne bi bilo, da se razumijemo, da nije predanog rada Fikreta Bačića, koji je sam sebi morao biti država da bi natjerao državu da radi svoj posao. A na to sve Fikret skromno odmahuje rukom i kaže da bi volio da popriča sa ubicama svoje cijele familije kao sa ljudima za stolom, a ne u sudnici. Kaže da bi ih pitao jedno veliko “Zašto?” Kaže da nikada nije pomislio da se sveti, ali pita ubice bi li, koliko i kako izdržale da saznaju da im je neko pobio djecu.
I sad mu ostaje ovaj drugi, teži dio posla. Treba da nađe posmrtne ostatke ubijene porodice, njih 29. Treba, zapravo, da otkrije gdje su im tijela. Komšije 26 godina poslije šute, a morao bi neko da zna za grobnicu. I saučesništvo u prikrivanju tijela jeste zločin. Poslovično, u zemlji bez države ništa se ne dešava, niko ne odgovara.
‘Oni su živi, ali vi to ne znate…’
Prijedor je ubio 3.176 svojih sugrađana. Njih još približno 800 vode se kao nestali. Tu su, oko nas. Tu su i Bačići, njih 29.
Fikret Bačić i danas živi u svojim Zecovima. Ponovo se oženio i ima dva sina blizanca. Jedan se zove Nermin, po sinu koji je ubijen, a drugi Refik, u znak sjećanja na brata.
Fikret je morao sam da podigne spomen-obilježje svojoj porodici, jer nema ko. Nema države. Fikret stoji ponosno i moli se Bogu ispred ploče na kojoj piše: “Ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli ‘mrtvi su.’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate. 25. 07. 1992. godine”
Prije 26 godina počeo je lov na ljude od zvijeri u Prijedoru. Fikret se bori za sve nas, za istinu. A mi, šta radimo mi?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.