Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Propisi koji su manje poznati muslimanima:
Ukratko o govoru prilikom hutbe
1. Zabranjuje se govor kada se imam popne na minber, a onaj koji se poigra sa kamencicima ili nečim drugim izgubio je vrijednost džume-namaza.
2. Ko uđe u mesdžid dok imam drži hutbu nije mu dozvoljeno da naziva selam. Međutim, ukoliko neko i pored toga nazove selam, prepušteno je izboru da mu se uzvrati išaretom na selam, da mu se nikako ne uzvrati ili da mu se odgovori selam u sebi, a ne naglas.
3. Kada hatib spomene ime Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, dozvoljeno je slušaocu da u sebi donese salavate na njega.
4. Prilikom kihanja za vrijeme hutbe dozvoljeno je klanjaču da se u sebi zahvali Allahu, dželle sanuhu.
5. Kada hatib spomene ajete koji govore o kazni i o Džehennemu, dozvoljeno je slušaocu da zatraži zaštitu od Vatre, a isto je pravilo i sa istigfarom.
6. Ukoliko hatib bude dovio prilikom prve ili druge hutbe, dozvoljeno je slušaocu da u sebi izgovara “Amin!” Ukoliko hatib počne učiti dovu nakon druge hutbe, dozvoljeno je slušaocu da izgovara “Amin”, jer je hatib završio sa hutbom.
7. Dozvoljen je govor za vrijeme hutbe u slučaju spasavanja slijepca, opominjanja na postojanje zmije, škorpijona, vatre ili nečeg sličnog u mesdžidu kako bi se otklonila šteta.
Greške imama na minberima prije, u toku i poslije hutbe
– Duljenje hutbe i skraćivanje namaza (sunnet je upravo obrnuto);
– Dova imama neposredno nakon njegovog uspinjanja na minber rukama uperenim prema Kibli i njegovo okretanje leđa klanjačima kojima ne naziva selam, što je od sunneta. Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaže: “Dova imama nakon uspinjanja na minber nema nikakve osnove u sunnetu.” (“El-Ihtijaratul-ilmijje”)
– Nenazivanje selama prisutnima nakon uspinjanja na minber;
– Zapostavljanje i zanemarivanje hutbe Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, s kojom je on običavao početi hutbu a koja počinja sa: “Innel-hamde lillahi nahmeduhu we neste’inuhu we nestagfiruhu…;
– Prebrzo završavanje s drugom hutbom;
– Ograničavanje druge hutbe na prazno iščitavanje arapskog teksta, bez ikakvih savjeta i podsticanja na bogobojaznost i praktikovanje islamskih propisa;
– Stalno završavanje hutbe riječima Uzvisenog: “Innellahe je’muru bil-’adli wel-ihsani…”;
– Imamovo usporeno uspinjanje i silaženje s minbera, a neki od imama na svakoj stepenici čitaju posebne dove koje se ne prenose od Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i imamovo okretanje prema Kibli dignutih ruku prije uspinjanja na minber;
– Imamovo dizanje ruku pri dovi. Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaže: “Pokuđeno je da imam digne ruke za vrijeme hutbe dok je na minberu jer je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, samo micao kažiprstom desne ruke pri dovi.”
– Podizanje ruku klanjača u toku imamove dove. Ibn-Abidin, rahimehullah, pravnik hanefijske škole, kaže: “…Ako to urade, onda su pogriješili.” (“Hasijetu Ibni-Abidin” tom 1 str.768)
– Podizanje ruku u dovi za vrijeme imamovog sjedenja između dvije hutbe. Rešid Rida, rahimehullah, kaže: “Dizanje ruku u dovi za vrijeme imamovog sjedenja između dvije hutbe nema nikakvog oslonca u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem… Mora se šutjeti u toku cijele hutbe (pa i za vrijeme imamovog sjedenja između dvije hutbe). Prisutni trebaju doviti u sebi da ne smetaju drugima (za vrijeme imamovog sjedenja između dvije hutbe) i ne trebaju dizati svoje ruke. Ko uradi suprotno ne postupa po sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Naprotiv, oni se svojim postupkom suprotstavljaju sunnetu jer je imam možda već ustao na drugu hutbu a oni još uvijek dove podignutih ruku. Prijeće im je da za vrijeme hutbe slušaju i razmišljaju o njenom sadržaju. Ovaj pogrešan postupak muslimana je obična prezrena novotarija.” (“Fetava” Muhammed Rešid Rida, tom 1, str.58)
– Klanjanje podne-namaza nakon što su klanjali džumu-namaz, a ispravnije je da se podne-namaz ne treba klanjati nakon obavljenog džuma-namaza.
Odlike džumanskog dana
– Dan džume se ubraja kao najbolji dan u sedmici. Ulema se razišla po pitanju da li je on vrijedniji ili dan Arefata. Dan džume je naš sedmični Bajram.
– Na dan džume i u njegovim noćima je poželjno učiti salavate na Allahova Poslanika, jer se prenosi od Resulullaha, sallallahu ‘alêjhi we sellem, da je rekao: “Mnogo donosite salavate na mene na dan džume i u noćima džume!” (El-Bejheki)
– Naredba kupanja na taj dan je vadžib do tog stepena da je jači od naredbe vitr namaza.
– Poželjno je na dan džume upotrijebiti misvak i namirisati se, a upotreba misvaka je vrijednija od njegove upotrebe u drugim danima, kao i od mirisanja.
– Poželjno je da se na taj dan obavlja što više namaza, čini zikr i uči Kur’an sve dok se imam ne popne na minber. Izlaskom imama se zabranjuje obavljanje namaza, a početkom hutbe se zabranjuje govor.
– Dužnost je da se šuti za vrijeme hutbe, a ko progovori za vrijeme hutbe on se poigrava sa namazom i gubi vrijednost džume namaza.
– Poželjno je proučiti suru El-Kehf na dan džume, a prenosi se od Rèsulullaha, sàllallahu ‘alêjhi we sellem, da je rekao: “Ko prouči suru El-Kehf na dan džume, obaspe ga svjetlost ispod njegovih stopala pa do nebeskih svodova koja će ga obasjati na Sudnjem danu, a opraštaju mu se (manji) grijesi između dvije džume.” (El-Hakim)
– Na dan džume je pozeljno obući najljepšu odjeću. Prenosi se od Ebi-Ejjuba, radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Čuo sam Resulullaha, sàllallahu ‘alêjhi we sellem, da je rekao: “Ko se okupa na dan džume, namiriše se ukoliko bude imao mirisa, obuće najljepšu svoju odjeću, te izidje sa smirenošću sve dok ne dodje do mesdžida, a zatim klanja ako hoće, ne uznemirujući nikoga, a zatim kada se imam popne na minber bude šutio sve dok se ne klanja, biće mu oprošteni grijesi između dvije džume.” (Ahmed)
– Poželjno je na dan džume namirisati mesdžid, a drugi halifa, Omer, radijallahu ‘anhu, bi kada nastupi pola dana naredjivao da se namiriše mesdžid u Medini.
– Onome ko je dužan klanjati džumu-namaz nije dozvoljeno kretati na put u doba nastupanja džume-namaza, već je dužan otići na džumu-namaz, a zatim krenuti na put.
– Onaj koji krene na džumu-namaz, za svaki korak ima nagradu godinu posta i namaza, a prenosi se od Resulullaha, sàllallahu ‘alêjhi we sellem, da je rekao: “Ko se okupa na dan džume, te porani (u mesdžid), približi se imamu i šuti, za svaki učinjeni korak ima nagradu godinu dana posta i namaza, a to je Allahu lahko.” (Ahmed, Ibn-Huzejme, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ebu-Davud)
– Na dan džume se opraštaju grijesi, u njemu je sahat u kome se primaju dove i kada rob u njemu zamoli svoga Gospodara, Allah mu prima dovu. O sahatu na dan džume je rečeno da u njemu ima pet korisnih trenutaka koje mu’min treba iskoristiti; prvi trenutak je zenit Sunca, a zadnji je imamovo sjedenje na minberu.
Ko stigne u mesdžid za vrijeme hutbe, treba klanjati dva rekata tehijjetul-mesdžida
Džabir, radijellahu anhu, je rekao: “Uđe (u mesdžid) jednog petka neki čovjek, dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, držao hutbu i Poslanik ga upita: “Da li si klanjao?” “Nisam” – odgovorio je. “Onda klanjaj dva rekata!” – reče Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.” (Prenosi Buhari i Muslim) Ovaj hadis predstavlja jasan dokaz da ko zakasni na džumu-namaz i uđe u mesdžid u toku hutbe, dužan je klanjati dva rekata i pored toga što je bilo kakva aktivnost za vrijeme hutbe zabranjena i iz hadisa se isto tako vidi da imam može govoriti sa prisutnima, a oni koji sjede ne trebaju govoriti.
