Sandžaklijka koja je napravila 50 bunara u Africi

Piše: Dr. Bisera Suljić-Boškailo

“Za nas bunar znači voda. Mi nemamo vode, nemamo čiste vode sa izvora, nego pijemo vodu sa bara. Bunar za nas znači život. Od tog bunara, koji neko donira i sagradi mogu ljudi da žive ljudski. Hrane imamo malo, a vode nemamo za piće, niti za kupanje, niti za pranje veša. Ljudi koji nemaju vodu idu na močvare, gdje zmije piju vodu i druge životinje. Da, mnoga sela nemaju bunare, a ko nema bunar pije vodu iz močvare koje su često daleko od kuća”, ispričala je žena iz Toga jednoj Bošnjakinji koja je tužno slušala ovu priču zamišljajući svoj život bez vode.

Zar čovjek može da živi bez vode? Kad nemamo samo par sati vode u svojim kućama, mi postajemo izgubljeni i sve nam se poremeti. E, sad vi zamislite da nikako nemate vode, i shvatićete bitnost ove interesantne priče o jednoj ženi koja je svojim zalaganjem doprinijela da se napoji na hiljade i hiljade usta, te da se spasi narod, žene, djeca, nemoćni, životinje i biljke.

Kada sam prvi put na socijalnim mrežama ugledala kako neki Bošnjaci, odnosno udruženja, prave bunare u Africi, nisam mogla da shvatim kako su došli tamo da naprave te bunare. Kako ide ta gradnja, da li to zaista može i kako. Razmišljala sam dugo i krenula da istražujem taj put. Pronašla sam ženu koja to radi, koja ne vidi te daljine i vidi samo vodu, pa i u pustinji. I zato je uspjela čudo napraviti, onako kako može samo jedna velika žena. Ona je uspjela to jer je imala čist nijet – želju da pomogne nemoćne, da pomogne ljudski ljude u nevolji, tamo daleko u Africi, jer čovjek je čovjek gdje god da je.

Kako je sve to ostvarila ispričala nam je junakinja ove priče, Mukadesa Šarić.

Na početku moram da jednu bitnu činjenicu da kažem. Kako bih čitaocima pružila čistu istinu i samo istinu, istraživala sam dugo priče o gradnjama bunara u Africi, te na kraju i sama poslala donaciju za jedan bunar. Čovjek ne može, a da od sreće ne zaplače, kada ugleda da zahvajujući maloj donaciji, jedno selo ima ono što je najpotrebije na svijetu – vodu.

Za svoju junakinju sam ovaj put odabrala Mukadesu Šarić, ženu koja je zaslužna da se napravi do sada gotovo 50 bunara u zemlji Togo, te da se spasi na hiljade i hiljade ljudi čistom pitkom vodom.

Ko je Mukadesa Šarić?
Mukadesa Šarić je rođena u jednom malom mjestu na Schwarzwaldu u Njemačkoj. Djetinstvo je provodila u Njemačkoj i u Sandžaku. Osnovnu i srednju školu je pohađala u Novom Pazaru, a školske raspuste provodila u Njemačkoj, kod roditelja. Odrastajući u Sandžaku ljubav prema zavičaju, kaže, postajala je sve jača.

“Sandžak je uvijek bio simbol dostojanstvenih i karakternih ljudi. To me je uvijek fasciniralo. I pored burne historije uvijek smo ostali dosljedni Božijih principa koji su duboko utemeljeni u našim bićima. Na tim temeljima sandžačke žene, kao ključni stub porodice, odgajale su čestitu i plemenitu djecu, prenosile znanje i mudrost, te tako doprinosile razvoju moralnog kvaliteta zajednice. Sve ove različitosti i vrijednosti utkane su u mom biću. Dunjaluk je prolazan i sazdan je od raznih blagodati, iskušenja i svih drugih stvari koje život čine na ovom svijetu. U toj dunjalučkoj prolaznosti, a skoro u svim životnim porama, nailazimo na vrijednosti vječnosti. Vjernici su svjesni da činjenjem dobrih djela poništavamo rđava djela i obezbjeđujemo sebi trajna dobra djela koja će svima nama biti potrebna na drugom svijetu. Istovremeno, činjenje dobrih djela, unosi radost u srca ljudi, i onih koji to rade i onima koji od toga imaju koristi”, priča nam tako Mukadesa svoju životnu filozofiju.

I pričala bi ona o vjeri i ljepoti vjere satima, ali ja sam željela da nam ispriča sada priču, kako je došlo do toga da jedna žena iz Evrope uspije da organizuje da se naprave toliki bunari u Africi i tako pomogne božjeg insana.

“Ah, kako je zapravo nastala ideja o izgradnji bunara u Africi?! Jedan arapski džemat u Njemačkoj, koji sam posećivala, često posjećuju i muslimani iz drugih zemalja. Jednom prilikom u tom našem džematu upoznala ženu porijeklom iz Eritreje. Ova država se nalazi u sjeveroistočnoj Africi na obali Crvenog mora. Njeno ime je Samira.

Nakon sve češćih susreta naše druženje je poprimilo veću dimenziju i počele smo aktivno da se viđamo i razgovaramo o raznim temama. Jedna od ključnih tema je uvijek vjera, a pored toga ona je pričala o ljepotama Entreje, a ja sam njoj pričala o prelijepim sandžačkim predjelima, našem načinu života i neprekidnoj čežnji za Sandžakom.

Obzirom da smo i ona i ja uvijek spremne da pokrenemo akciju za neko lijepo i korisno djelo došle smo tako i na ideju da pokrenemo izgradnju bunara u zemlji Togo. Ovoj našoj akciji pridružile su se još dvije osobe. Nas četiri smo tada prvi put uplatile izgradnju bunara u Togu.

Pravljenje hajir česama u Sandžaku je tradicija. Znam iz iskustva, kako je moja stara majka bila sretna kada je uspjela da napravi jednu taku haji česmu, pored puta u njenom selu. To joj je bilo kao i pohod na hadž. Danima je pričala oduševljena kako je to dragi Bog pomogao da ona tu svoju želju ostvari i da pored hadža, redovih namaza i posta, ostvari i to dobro”, priča nam Mukadesa.

Sigurno si i ti bila sretna kada bi vidjela još jedan bunar za koji se skupio novac, i koji se napravio tim novcem? Ljudi su tebi slali novac, a ti dalje Samiri i onda dalje onima u Africi koji su to odrađivali?

– Da. Većinom je tako to išlo. Ljudi bi mi poslali novac, kao i ti, ja sam prosleđivala na Samirin račun i onda je dalje vodila brigu o izgradnji. I to je nešto što me ispunjavalo i činilo sretnom. Bunari su humanost islama na djelu. Ovo je trajno dobro djelo, a korist od ovoga imaju putnici namjernici, prolaznici i mještani. Vodili smo se ovim nijetom i željele smo da pomognemo u izgradnji jednog bunara. Nismo znale da će akcija toliko zaživjeti i biti aktuelna pa je nakon dužih niz godina, uz Allahovu dž.š. pomoć, do sada izgrađeno više od 50 bunara u raznim selima u Africi.

Kako je sve to teklo?

– Kada je prvi bunar bio izgrađen objavila sam fotografije na svom Facebook profilu. Od tog momenta se odazvalo jako puno ljudi koji su također željeli da učestvuju u ovom hajr djelu. Ljudi su se javljali iz raznih krajeva svijeta. Svi sa jednom željom da izgrade jedan bunar za potrebe stanovništa u Togu.

Svakom ko je uplatio za izgradnju bunara, nakon završetka gradnje, dostavlja sam slike. U tom momentu ljudi izraze velike emocije radosti i sreće koje mogu samo da poteknu iz velikih srca dobrih ljudi. Ovakvu radost možda najbolje oslikavaju riječi časnog ashaba Abdullah ibn Abbas koji kaže: ”Zaista dobro djelo donosi nur (svjetlost) u srcu, ljepotu na licu, snagu tijelu, prostranu opskrbu i ljubav u srcima stvorenja. I zaista hrđavo djelo donosi tamu u srcu, ružnoću na licu, slabost tijelu, manjak opskrbe i mržnju u srcima stvorenja”.

Učinjena dobra djela čovjeka čine sretnim i odraz su njegovog uvjerenja o važnosti pomaganja i davanja doprinosa onima kojima je to potrebno.
Interesovanje za izgradnju bunara i dalje postoji.

Koliko će još bunara biti izgrađeno ostaje da vidimo. Mi smo sretni sa dosadašnjim rezultatom i zahvalni smo Uzvišenom Allahu dž.š. Koji nam je pružio trajne radosti koje proizilaze iz ovog dobrog djela.”

Mukadesa ti si i podpredsjednica humanitarne organizacije “Bošnjaci Frankfurta i dijaspore”. Možeš li nam reći više o toj organizaciji i tvom radu?

– Humanitarna organizacija “Bošnjaci Frankfurta i dijaspore” ima jasne zacrtane ciljeve sa dugoročnom misijom na polju dobrovoljnog pomaganja ljudima uz Allahovu dž.š. pomoć.

Cilj naše organizacije je da zajedničkim doprinosom olakšamo ljudima na prostoru Sandžaka, Bosne i šire u svijetu gdje god je pomoć čovjeka čovjeku napotrebnija. Svjesni činjenice da je dijaspora jedna od najvažnijih stubova opstanka bošnjačkog naroda, shvatili smo i važnost humanitarne organizacije obzirom da želimo da budemo oslonac našem narodu, a i da ne prekinemo nit koja nas spaja u vremenu kada živimo odvojeno od svog naroda i svoje domovine.

To je bio razlog mog uključivanja u ovu humanitarnu organizaciju jer svaki doprinos i trud na Allahovom dž.š. putu je u korist pojedinca i zajednice. Upravo ta svijest o važnosti dobrog djela i koliko je značajno dati doprinos zajednici u njenom razvoju daje posebnu motivaciju da ustrajem na ovom putu kroz ovaj projekat.

Moja vjera je najveći pokretač svih mojih djelovanja, kako u životu tako i kroz ovu humanitarnu organizciju, jer tu nalazim smisao i važnost pomaganja drugima, zadovoljstvo u svemu što činim i zahvalnost na svim blagodatima. Beskrajno sam sretna što sam u prilici da budem na usluzi drugima i ummetu u ime Allaha dž.š. – “Najbolji ljudi su oni koji najviše koriste drugim ljudima”.

Kako čovjek može doći do tebe i uplatiti za neki bunar ili neku drugu pomoć. Ti si na Facebooku, da li ti se tu mogu javiti?

– Da. Svi koji žele pomoći nekog u nevolji mogu mi se jave putem Facebooka ili preko humanitarne organizacije “Bošnjaci Frankfurta i dijaspore”.

Preuzeto sa portala http://www.sandzacke.rs