Od sportašice do nikaba

Esselamu Alejkum.

Na jučerašnji upit o mom nikabu od strane mnogih vas, odlučila sam da napišem kratki blog na tu temu. Hvala svima koji su došli na tu ideju da me upitaju, jer vjerovatno da nije bilo vas i vaših pitanja, ja se ne bi sjetila da pišem o tome.

Znate ono kad ste mali pa imate hiljadu nekih želja, šta biti kad odrastem,e pa tako sam i ja imala tih hiljadu želja između ostalog i jedna je bila da se pokrijem.

Ja ću pisati skraćenu verziju jer za mnogo što šta provedenog u životu trebao bi mi jedan roman da napisem.

Ja kao nestašno dijete bila sam uključena u sve sekcije, u sva dešavanja i jednostavno uživala sam u tome. To me nekako sve ispunjavalo. Znate ono kad ste kako vam stari kažu “nemirno čedo”.

Kao trinaestogodišnjakinja bavila sam se sportom i bila jako uspješna u tome. Atletika mi je dolazila kao hobi ali rukomet me ispunjavao. Malo zatim, postala sam uspješna kao rukometašica i sjećam se dobro da sam dobila ponudu da idem u Sloveniju da igram kao desno krilo. Obzirom da su moji svi u porodici bili sportaši, neki uspješniji neki manje poznatiji i slično, ovoj ponudi se obradovao jako moj otac, koji je uvijek bio za da se istaknem na polju sporta jer se i sam bavio fudbalom, dok druga strana moja majka ona nije bila zadovoljna tom odlukom niti potporom jer je bila u vjeri i spoznala moralne vrijednosti kod žene kao kraljice u islamu.

Kako je vrijeme prolazilo, a moj babo nije bio kući tj bio je šofer i uvijek je bio odsutan od kuće vrijeme sam provodila sa majkom. Ona mi je bila i majka i babo i dedo i nana što se kaže, treninzi, mekteb, nije tu bilo nekih prijatelja jer kao dijete sa 13 godina ti radiš, šta ti se nametne.

Pored toga đto sam jako volila sport uvijek me bunilo jedno, zelim da budem cijenjena i poštovana u društvu a samim mojim izlaskom na teren ili u dvoranu ljudi su zvizdali smijali se došaptavali, jer već u tim godinama djevojčice, bivaju djevojke neke manje a neke više razvijene, a znate na šta mislim.

Uglavnom dobacivanja sa tribina bili su muški glasovi naših godina, godine sipmatija i prve ljubavi kako bi rekli.

Nedjelja završena utakmica u Doboju, i onako umorna vraćam se kuci i razmišljam u autobusu u kojem smo se vozile,

“zar Jasna želiš da ti zaista ovako prođe život, u smijehu navijačkom duhu, ti ljudi se vesele pobjedi ali svi oni imaju nesto što ih ispunjava nešto što vole, onda sam ja zaista shvatila da nije ovo ono čemu moje srce žudi.”

I onako ulazim u kuću odlazim u kupatilo perem ruke i umornim glasom kažem :

“Mama znaš mislim da je vrijeme da se ja pokrijem.”

Kaže ona meni : ” de izađi iz kupatila pa će mo pričati o tome, nema smisla da o tome pričaš s takvog mjesta”.

Ja ono sva ponosna, “ma jok javi tamo dajdži da sam se pokrila i to odmah”, a naravno u kupatilu sam i dalje i nemam mahrame, baš smiješno.

Kaze majka, “Jasna to su ozbiljne stvari i nema šale s tim razmisli dobro.”

Govorim “ma nema šta ja razmislila to je to, javi dajdži.”

Tad je meni dajdža bio poslije babe, i naravno bio je u vjeri .

Čujem zove majka i kako se on javio tad je vjerovatno bio u mesdžidu i samo čujem odjeke tekbir, bilo mu drago, osjetila sam to na daljinu.

Eh sad izlazim i kaže majka : “kako ćeš Jasna ti nemaš ni odjeće sutra se u školu ide.”

Kažem : “neka nema ima komšinica.”

Tada je ona bila jedna od rijetkih koje su nosile hidzab i odem ja do nje, kaže ona meni evo uzmi ali čim dođeš kući iz škole vrati mi moram na mektebsku nastavu i tako je bilo i trajalo dok mi majka nije nešto sašila.

Ponedjeljak sad treba u školu, ali kako sama? Tada sam jedina bila pokrivena, i nije me bilo strah reakcije ljudi, već me bilo strah da ču završiti kod direktora jer sam bila djevojčica koja se volila potući, nije bitno dali je dječak u pitanju ili djevojčica, a znala sam da će me zezati za mahramu.

Kažem ja majci : “hajde samnom.”

Veli ona: “kćeri ovo je tvoj džihad i ti moras sama.”

Rekla sam vam, završila sam kod direktora. To je to nedam ja na sebe. Sjećam se dobro da sam jednu utakmicu u Doboju odigrala pod mahramom. Nisu mogli bez mene. Bilo mi je drago a i teško što se rastajem od kluba, ali sam znala da nije to ono sto zaista želim. Poštovali su moju odluku.

Prolazilo je vrijeme približila se srednja škola i već ja osjećam da je malo to što radim, za vjeru, za sebe prije svega. Želim ja nešto više. Ja sam takva, volim da sam posebna, drugačija od svih. Da se ističem i tako se počela javljati želja za nikabom.

Obzirom da ja moj babo čovjek koji ne praktiju islam, a bila sam mu njegova sultanija ništa mu moje nije smetalo, ja kad bi rekla da kantu hoću da nosim on bi rekao i trebaš to je tvoja odluka i ja to poštujem. Znate babin sin.

Onda sam na predavanja počela da nosam nikab. Prvi nikab dobila sam od dajdžine hanume i danas dan ga imam. Poseban je jer je prvi. Od predavanja do izlazaka, kako sa majkom, tako sa ostalim članovima porodice. Bez problema.

Sad sam stavila nikab. Babo me proveo gradom, znate ono hvali se kći mu je opet posebna, nije rukometačica al sad je pod crnim plastom. Šta, opet je “in”. Opet će narod da priča, eh to je bit da se priča, da se samo spominje babovo ime, znate ona, Sumetova kći. Sume tako su ga zvali, skraćeno od Sulejman.

Nemam taj problem, da priđem ljudima na fin način, ljubazno objasnim, ako nešto nije jasno u vezi mog nikaba. Nije me stid ne bojim se i gradim sebe na tom putu. Tuđa misljenja ne zanimaju.

Imam svoj život. Da je svako sebi birao šta će biti pa tako i sama ja. Hvala Allahu, ljudi do kojih mi je stalo su me prihvatili jer možda i nisu imali puno opcija. Ja sam takva mene je nemoguće držati na sredini ili me voliđ ili ne. Trećeg nema.

Ja sam onako nekad naporna ali u svojim odlukama čvrsto stojim kad nešto zacartam. Ja to uradim takva sam., pogotovo što se tiče vjere.

Hvala Allahu do sad nisam imala iskušenja nekih velikih s nikabom, sitinice. Eh one nam krase biografiju i život. Uvijek će biti neko da priča ali neka pričaju, imaju pravo. Mene tuđa mišljenja ne zanimaju.

Zanima me samo Allah i njegovo mišljenje o meni. Ostali ljudi su samo prolaznici u mom životu. Nekim se nasmijem i poželim dobrodošlicu a nekim se nasmijem i ispratim ih na lijep način.

Molim Allaha s.w.t. da vam olakša, svima vama koje imate želju i nijet da stavite nikab, ali vjerujte nije dovoljna samo želja potreban je rad trud i odricanje mnogo čega u životu. Neko se odrekne porodice neko karijere, neko posla, ali zapamtite :

“Allah ti ne oduzme kap da ti ne podari more.”

Allah vas poživio i zavolio.

Esselamu alejkum wa rahmatullah.