Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Kada je regionom odjeknula informacija da je Slobodan Medić Boca, komandant zloglasnih „Škorpiona“, jedinice pod kontrolom Državne bezbjednosti Srbije, u novogodišnjoj noći poginuo u saobraćajnoj nesreći na lokalnom putu Sremska Mitrovica – Veliki Radinci zajedno sa suprugom Ljiljom i sinom Dražom, najčešći komentari glasili su: “Stigla ga suza i kletva onih kojima je pobio djecu“!
Sve me podsjetilo na jednu televizijsku emisiju od prije dvije godine kada sam s Munirom Subašić, predsjednicom Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe, nakon projekcije filma „Daleko je Tuzla“, gostovao uživo na jednoj televiziji u Novom Pazaru i kada je Munira, komentirajući TV snimak na kojem „Škorpioni“ pod Bocinom komandom u drugoj polovini jula 1995. godine u Godinjskim barama kod Trnova mučki strijeljaju šestoricu srebreničkih Bošnjaka, Smaila Ibrahimovića (35), Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića(36), Saiba Salkića (20) i Dinu Salihovića (17), na kraju emisije kazala:
– Kad pronađemo sve naše ubijene i bude 10.000 bijelih nišana u Potočarima, mnogi će zločinci izvršiti samoubistvo jer neće moći spavati od onolike bjeline koja će im udarati na savjest. Vremenom će naši šehidi ustati, a tada će mnogi srpski zločinci dignuti ruku na sebe ili će i oni i njihovi najbliži doživljavati tragedije. Ja mislim da će svi oni koji su organizirali i klali našu djecu biti ukleti i prokleti do devetog koljena.
I, zaista, pitam se ovih dana stiže li to zločince kazna i na ovodunjalučkom proputovanju? Kad pogledamo lične i porodične tragedije koje su zadesile neke od zločinaca, možemo zaključiti da ih kao najteža kletva stižu suze bošnjačkih majki.
Retrospektivom tragedija koje su zadesile zločince moglo bi se zaključiti da je ovodunjalučka kazna za njih nekako započela samoubistvom kćerke zlikovca Ratka Mladića, Ane Mladić, 25. marta 1994. Ova 23-godišnja studentica završne godine Medicinskog fakulteta u Beogradu ubila se u Mladićevom stanu u beogradskom naselju Banovo Brdo iz pištolja kalibra 7,65 milimetara, na kome je bila posveta Nikole Ljubičića Ratku Mladiću kao najboljem polazniku Komandno-štabne akademije.
Šest mjeseci nakon samoubistva Mladićeve kćerke, misteriozno je ubijena porodica Branislava Puhala, šefa obezbjeđenja Ratka Mladića, supruga Dušanka i trogodišnji sin Nikola. Sve je u šturim informacijama predstavljeno kao „nesretan slučaj“.
Nikola Koljević, prijeratni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nekadašnji član Predsjedništva BiH i potpredsjednik Republike Srpske, 16. januara 1997. na Palama je pucao sebi u glavu. Umro je 25. januara 1997. na VMA u Beogradu. Mjesecima prije samoubistva Koljević je bio u teškom psihičkom rastrojstvu. Književnik Marko Vešović je ovo samoubistvo prokomentirao riječima: „Koljevića je ubila zločinačka ruka“.
Predvodnici prijedorskih zločina Simo Drljača i dr. Milan Kovačević nisu doživjeli sudske presude za strašne zločine koje su naredili. Drljaču su ubili pripadnici SFOR-a tokom operacije „Tango“ 10. jula 1997. u Gradini kod Omarske, dok je Kovačević umro 1. avgusta 1998. u haškoj ćeliji od posljedica srčanog udara.
Nepročitana optužnica
Fočanske zločince Peru Eleza, Dragana Gagovića i Janka Janjića Tutu također je stigla ovodunjalučka pravda. Elez se, prema policijskim izvještajima, krajem decembra 1992. ubio ispred hotela u Miljevini usljed nestručnog rukovanja oružjem (mada sam od nekih Srba čuo da ga je u obračunu ubio izvjesni Marko Lakić), a Gagovića i Janjića su ubili pripadnici SFOR-a prilikom pokušaja hapšenja i odvođenja u Haag.
Kada su 2000., u razmaku od šest mjeseci, ubijeni Željko Ražnatović Arkan i Ljubiša Savić Mauzer, mogli su se čuti komentari da su „ovu dvojicu zločinaca stigle suze bijeljinskih majki, očeva, supruga i djece, kojima su Arkan i Mauzer početkom aprila 1992. ubili najbliže“.
Porodična tragedija zadesila je još jednog bliskog Karadžićevog saradnika, Jovana Joju Tintora, kreatora zločina nad Bošnjacima u Vogošći. Naime, 22. januara 2001. u Zvorničkom jezeru, prilikom krijumčarenja nafte, utopio se Jojin sin jedinac Aleksandar. Prema jednoj opciji, on se ugušio u hladnoj Drini, a prema drugoj, upucala ga je srbijanska granična policija jer nije htio zaustaviti čamac na njihovo upozorenje.
Na jutarnju prozivku šest pritvorenika u grupnoj sobi beogradskog centralnog zatvora 20. novembra 2005. nije se odazvao 42-godišnji Dušan Vučković Repić. Ostao je u krevetu hladan i ukočen. Umro je pod misterioznim okolnostima osam dana prije početka suđenja za ubistvo najmanje 22 i protjerivanje 1.822 bošnjačka civila iz zvorničke općine u proljeće i ljeto 1992. Repić je bio pripadnik zloglasne jedinice „Žute ose“ pod kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije. Ovaj monstrum je 28. juna 1992. izvršio masakr nad 19 Bošnjaka iz zvorničkog naselja Divič u Domu kulture u Čelopeku. Repić je prisiljavao očeve i sinove zatvorenih civila, kao i osobe koje nisu u srodstvu da međusobno vrše protivprirodni blud.
– Neutvrđenog dana okrivljeni Dušan Vučković je naredio da očevi i sinovi izađu na binu u Domu kulture, da se potom skinu goli i vrše oralni seks, što su ovi morali i činiti… – pisalo je u optužnici protiv ovog zločinca koja nikada nije pročitana u sudnici.
Bivši predsjednik tzv. Srpske Krajine dr. Milan Babić, zbog čije su ratne uloge zaplakale mnoge bošnjačke i hrvatske majke, 5. marta 2006. izvršio je samoubistvo vješanjem najlon kesom u zatvorskoj jedinici Haškog tribunala u Sheveningenu nakon presude i javnog pokajanja.
Nakon što je odležao sedam godina u jednom španskom zatvoru poslije presude Haškog tribunala za zločine nad Bošnjacima u Bosanskom Šamcu, Stevan Todorović Stiv je nekoliko mjeseci po povratku u zemlju, u avgustu 2006., izvršio samoubistvo u svojoj kući u selu Donja Slatina kod Bosanskog Šamca tako što je sebi pucao u glavu iz pištolja kalibra 7,65 milimetara. Prije samoubistva žalio se kako ne može da nađe posao, da ga ljudi nazivanju „monstrumom“, te da ne može da prehranjuje majku i sebe.
U beogradskoj bolnici, gdje je prebačen nakon što mu je pozlilo u zatvoru, pod misterioznim okolnostima 28. avgusta 2012. umro je Simo Bogdanović, vođa zločinačke grupe „Simini četnici“ iz Rume, koja je 11. jula 1992. u selu Skočić kod Zvornika brutalno ubila 27 Roma, među kojima je bila i nerođena beba.
Na seoskom groblju Jošanica kod Foče, 27. marta 2013. sahranjen je Bojan Maksimović, sin Vojislava Maksimovića, jednog od najbližih saradnika Radovana Karadžića. Maksimovića su fočanski Bošnjaci optuživali da je u maju 1992. zajedno s Veliborom Ostojićem, ministrom informiranja u Karadžićevoj vladi, šutao odsječene glave ubijenih Bošnjaka. Maksimovićev sin je sebi oduzeo život skokom sa desetog sprata beogradske zgrade u kojoj je živio.
Skok u Drinu
U Višegradu, gradu u kojem su bošnjačka djeca i žene paljeni u kućama, te ubijani na mostu Mehmed-paše Sokolovića i bacani u Drinu, učestala je pojava samoubistava. Članovi porodica višegradskih žrtava spominju slučaj medicinske sestre Ljilje Živković, koja je, radeći u Domu zdravlja u Višegradu, imala priliku da često gleda unakažena tijela višegradskih Bošnjaka. Jednog dana je otišla u šetnju i svoj život okončala skokom u Drinu s Novog mosta.
Ilija Zečević, stražar u višegradskom logoru smrti Uzamnica, nakon što je ispratio kćerke na fakultet u Užice 16. novembra 2008., ubio se iz pištolja u prizemlju porodične kuće u višegradskom naselju Šeganje. Višegradskim zločinima rukovodio je Krizni štab općine Višegrad, a jedan od članova ovog štaba Dražan Knežević, direktor preduzeća „Hidroelektrane na Drini“, njegova supruga Nataša, ljekar u Domu zdravlja u Višegradu, i Branka Pavlović, radnica općine u tom gradu, poginuli su 23. maja 2009. u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u mjestu Oštri vrh kod Višegrada kada je Kneževićev Golf 5 iz neutvrđenih razloga s magistralnog puta M-20 sletio u rijeku Drinu.
Nedavno sam prilikom boravka u srednjem Podrinju od bošnjačkih povratnika čuo da je i jedan od učesnika u genocidu nad Bošnjacima Srebrenice u julu 1995., Vladan Alempić, 13. februara 2013. poginuo u saobraćajnoj nesreći na magistralnom putu Zvornik – Milići, u mjestu Đevanje, nedaleko od poznate Kušlat džamije, kada se svojim vozilom Reno Clio sudario s kamionom. Alempić je došao na odmor iz Rusije, gdje je godinama radio, a Bošnjaci u Podrinju navode da su čuli priču o tome da je „u selu Raševo u julu 1995. Alempić zarobio nekoliko srebreničkih mladića, koji su se pokušavali probiti do slobodne tuzlanske teritorije i da ih je, navodno, pobio u ovom selu“.
Oproštajno pismo sarajevskog snajperiste
Časopis „Zona sumraka“ u Beogradu je 2000. objavio priču o srpskom snajperisti Predragu O. iz Sarajeva, koji se ubio u parku kod Željezničke stanice u Beogradu. U džepu snajperiste pronađeno je oproštajno pismo u kojem je napisao da se „odlučio na samoubistvo jer ga je počeo proganjati lik devetogodišnje djevojčice Dijane koju je u avgustu 1992. ubio iz snajpera u Sarajevu“.
Kameni krst usmrtio 14-godišnju kćerku Đorđa Ševića, pripadnika zloglasnih „Osvetnika“
Posljednjeg dana juna 2008. na kapeli Starog groblja u Rumi pao je kameni krst i usmrtio 14-godišnju Draganu Šević, kćerku Đorđa Ševića, koji je kao pripadnik formacije „Osvetnici“ višegradskog monstruma Milana Lukića osuđen na 15 godina zatvora zbog otmice i ubistva 16 Bošnjaka iz Sjeverina. Šević je zajedno s Lukićem i još nekoliko zločinaca 22. oktobra 1992. godine u mjestu Mioče iz autobusa koji je saobraćao na relaciji Rudo – Priboj oteo ove nesretne ljude i odveo ih u višegardsku „Vilinu vlas“, gdje ih je tokom mučenja fotografirao Milan Timotić, fotoreporter iz Zemuna, nakon čega su ubijeni i bačeni u Drinu.
Grujčića proganjali šehidi iz mezarja u Potočarima
Od Podrinjaca sam ovih dana saznao i priču o nedavnom samoubistvu Dalibora Grujčića iz srebreničkog naselja Soločuša. Grujčić se prije nego što je odlučio pucati u sebe žalio da ga „proganjaju Bošnjaci iz mezarja u Potočarima“.
(Radio Glas Drine/Bošnjaci.agency)
