Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Ovaj hadis je vjerodostojan, zabilježio ga je Muslim u svom “Sahihu”, u Poglavlju o odlikama Musaa, alejhi selam.
U hadisu se kaže: „U noći Israa i Miradža, kod crvenkastog pješčanog humka susreo sam Musaa, alejhis-selam, koji je klanjao u svom kaburu.“
Ovaj hadis govori o nekoliko važnih pitanja:
1. Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje o tačnom mjestu Musaaovog kabura. Ovaj hadis potvrđuje mišljenje onih učenjaka koji kažu da se Musaov kabur nalazi na putu prema Bejtul-Makdisu, kod crvenog pješčanog humka. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije precizno pojasnio gdje se nalazi „crvenkasti pješčani humak“, vjerovatno kako ljudi ne bi uzeli to mjesto za mjesto obožavanja.
Rekao je Kurtubi: „Ovo je dokaz da je Allah, dželle šanuhu, sakrio od ljudi tačno mjesto Musaovog kabura, i nije ga učinio poznatim, kako on ne bi bio predmetom obožavanja.“ (El-Mufhim, 6/192)
2. Hadis je dokaz o specifičnom zagrobnom životu Allahovih poslanika, alejhimus-selam, u kojem se Allahovi poslanici razlikuju od drugih ljudi. Allah, dželle šanuhu, poslanicima, nakon njihove smrti, daje poseban život, s posebnim počastima i užicima, koje nije dao nikome od ljudi, osim šehidima. O tome govore i drugi hadisi, od kojih su najpoznatiji i najvjerodostojniji hadisi o Israu i Miradžu, a u kojima se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio poslanike na nebesima i predvodio ih u zajedničkom namazu u Bejtul-Makdisu. U jednom od tih hadisa se kaže: „Vjerovjesnici su živi i klanjaju u svojim kaburovima.“ (Hadis je zabilježio Bezzar, br. 256., a šejh Albani ocijenio ga je dobrim/hasen u „Es-Silsiletus-sahiha“, br. 621)
O zagrobnom životu Allahovih poslanika, napisana su i posebna djela kao što je djelo imama Bejhekija „Hajatul enbijai ba’de vefatihim“/“Zagrobni život vjerovjesnika“, i djelo imama Sujutija „Inbaul-ezkija bi hajatil-enbija“/“Obavijest pametnima o zagrobnom životu vjerovjesnika“
Rekao je Sujuti: „Zagrobni život Allahovog vjerovjesnika i svih ostalih vjerovjesnika je kategorička istina u koju smo čvrsto ubjeđeni, jer se temelji na vjerodostojnim dokazima i potvrđena je mutevatir-nepobitnim predanjem.“ (El-Havi, 2/139)
three. „Hadis svojim vanjskim značenjem ukazuje na to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Musaa stvarno i na javi, i da je Musa, alejhis-selam, bio živ u kaburu i da je klanjao namaz onako kako ga je klanjao na ovom svijetu, i to je nešto što je sasvim moguće i u što nema sumnje. Ako je vjerodostojnim putem potvrđeno da su šehidi živi i opskrbljeni, i da se tijela nekih od njih nisu promiijenila ni nakon godina od njihovog ukopa, zašto bi to bilo nemoguće u slučaju vjerovjesnika, u potpunijoj i savršenijoj formi.“ (Kurtubi, El-Mufhim, 6/192)
Rekao je Ibn Kajjim: „Duše vjerovjesnika, alejhimus-selam, nakon njihove smrti, bivaju uzdignute na nebo i tamo se nastanjuju. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, duša, u noći Isra i Miradža, uzdignuta je tamo i ponovo vraćena na zemlju, a nakon njegove smrti, uzdignuta je u najviše nebeske sfere, u „Meleul-a‘la“/“najčasnije društvo“, sa ostalim poslanicima i vjerovjesnicima. No i pored toga, ona ima neku vrstu kontrole i „osvjetljenja“ nad tijelom i ostaje povezana s njim, tako što odgovara na selam onih koji ga poselame. Samo na temelju ove veze između duše i tijela, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mogao vidjeti Musaa, alejhi selam, u kaburu kako klanja a i na šestom nebu.
Poznato je da Musaa, alejhi selam, u noći Isra i Miradža, nije uzdignut na šesto nebo i ponovo vraćen u kabur. Nebo je mjesto boravka njegove duše, a kabur je mjesto boravka njegovog tijela, i tako će biti sve do dana proživljenja i ponovonog spajanja duše sa tijelom. Prema tome, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je vidio u kaburu i na šestom nebu, mjestu boravka njegovog tijela i duše, kao što je mjesto boravka njegove duše „El-meleul-a‘la“ a njegovo tijelo je u kaburu kojeg nikad nije napuštalo. Kada mu neko nazove selam, Allah, dželle šanuhu, mu vrati dušu u tijelo kako bi mogao odgovoriti na selam, ali njegova duša ne napušta „El-meleul-a‘la“. Ko ovo ne može ili ne želi razumijeti, neka pokuša razumijeti vezu između Sunca i Zemlje. Iako – hiljadama milja – udaljeno od Zemlje, Sunce značajno utiče na život ljudi i biljaka. Ako njegova vatra dotiče/prži ljudsko tijelo, s velike udaljenosti, zašto onda duša, koja je uzvišenija, potpunija i savršenija, to ne bi mogla (Zadul-mead, three/40, 41.)
Rekao je šejh Nasir el-Albani: „Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, zagrobni život razlikuje se od njegovog ovodunjalučkog života. Zagrobni/život u Berzehu sapada u gajb (onostrano), čiju suštinu zna samo Allah, dželle šanuhu. Sigurni smo da je to potpuno drugačiji život od ovog života i da se na njega ne mogu primjeniti zakonitosti ovog svijeta. U svom ovodunjalučkom životu čovjek jede, pije, spava, ženi se, obavlja fiziološku potrebu, kreće se, govori, razboljeva, dok ništa od spomenutog nije potvrđeno za drugi svijet, i nema nikoga ko bi smio takvo nešto reći/potvrditi ni za jednog čovjeka, pa ni za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ashabi, radijallahu anhu, nakon Poslanikove smrti, razišli su se po mnogim pitanjima, i nikome od njih nije palo na pamet da ode do njegovog kabura i traži njegov savjet i mišljenje. Zašto?
Odgovor je jasan: svi oni su bili svjesni činjenice da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smrću, prekinuo vezu sa ovim svijetom, i da su za njega prestale važiti ovosvjetske zakonitosti, situacije i stanja. Poslanikov zagrobni/život u Berzehu je najpotpuniji i najsavršeniji zagrobni život, na što aludiraju njegove riječi: „Nema nijednog čovjeka koji mi nazove selam, a da mi Allah ne vrati dušu u tijelo kako bi m ogao odgovoriti na njegov selam…“ (Et-Tevessul, 60)
four. Musaov i namaz drugih vjerovjesnika u kaburu nema obavezujući, teklifi-karakter, jer smrću prestaju sve vjerske obaveze, nego je on počast od Allaha, dželle šanuhu, i uživanje u ibadetu i spominjanju Allahovog imena, koje Allah, dželle šanuhu, daje kome hoće od Svojih robova.
Rekao je Kurtubi: „Ako bi neko rekao: kako to da poslanici klanjanju nakon smrti, a smrću prestaju sve obaveze“, kazat ćemo mu: „To nije nikakva obaveza, nego užitak i počast od Allaha, dželle šanuhu. Namaz je bio njihova radost i užitak na ovom svijetu, pa im je Allah dao da s tim osjećajem presele s ovog svijeta, i da se njihova radost i užitak nastave i nakon smrti. Allah, dželle šanuhu, im je dao ono što su voljeli na ovom svijetu i po čemu su bili prepoznatljivi. Njihov ibadet, nakon smrti, zapravo je Božije nadahnuće, a ne obaveza, kao što je ibadet meleka nadahnuće od Allaha, dželle šanuhu.
Slična stvar desila se Sabitu el-Bunaniju, radijallahu anhu, koji je molio Allaha, dželle šanuhu, riječima: „Gospodaru moj, ako si ikome dao tu počast da ti se klanja i u kaburu, daj je meni“. Čovjek koji ga je stavio u lahd, svjedočio je da je, nakon što je pokrio lahd, vidio Sabita kako stoji i klanja. To potvrđuju i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Čovjek će umrijeti u stanju u kojem je živio, i bit će proživljen u stanju u kojem je usmrćen.“ U vjerodostojnom hadisu se navodi „da će stanovnici Dženneta biti nadahnuti tesbihom – slavljenjem i veličanjem Allaha, kao što su stanovnici dunjaluka nadahnuti disanjem.“ (El-Mufhim, 6/194).
