Religis Religis – Savjeti i novosti iz svijeta duhovnosti
Hadis o čovjeku koji je naredio da ga zapale njegovi sinovi jeste hadis koji se najčešće navodi kao dokaz da se počinilac velikog kufra i širka opravdava neznanjem.
U hadisu stoji da je čovjek rekao: “Ako me se domogne moj Gospodar…”, što naizgled ukazuje na sumnju u Allahovu moć. Prije nego li spomenemo odgovor na ovu tvrdnju valja naglasiti da se ovaj hadis prenosi u tri verzije:
1. U prvoj verziji se sumnja u Allahovu moć uopšte i ne spominje. Verzija ovog hadisa glasi: “Jednom čovjeku je došla smrt, pa kada je vidio da će umrijeti oporučio je svojim sinovima rekavši: ‘Kada umrem sakupite puno drva i potpalite vatru, kada vatra pojede moje meso, uzmite moje kosti sameljite ih a potom raspršite prah po moru u vjetrovitom danu’. Oni su tako i postupili, a kada ga je Allah sastavio upitao ga je: ‘Zašto si to učinio?’ ‘Iz straha od Tebe’ – odgovori čovjek. Pa mu je Allah oprostio.” Ovu verziju bilježi Buharija.
2. U drugoj verziji ovog hadisa se spominje dio hadisa koji oni koji opravdavaju neznanjem koriste kao dokaz. U ovoj verziji hadisa stoji da je čovjek rekao: “Kada preselim spalite me, zatim polovinu moga pepela raspite po moru, a pola po kopnu. Jer, tako mi Allaha, ako me se Allah domogne kaznit će me kako nikoga nije kaznio. Allah naredi moru da sakupi njegovu polovinu prosutu po njemu, a kopnu drugu, a zatim ga je upitao: ‘Zašto si to uradio?’ ‘Iz straha od Tebe, a Ti najbolje znaš’ – odgovorio je čovjek, pa mu Allah oprosti.” Ovu verziju bilježi Buharija, Muslim i drugi.
3. I treća verzija hadisa ukazuje na to da ovaj čovjek nije sumnjao u Allahovu moć. U ovoj verziji stoji da je čovjek rekao svojoj djeci nakon što im je oporučio da ga zapale i prospu njegov pepeo: “Allah je kadar da me kazni.” Ovu verziju bilježi imam Muslim.
Stoga je neispravno uzeti jednu verziju ovog hadisa, a zanemariti druge bez pokušaja spajanja među njima ili preciziranja koja je od pomenutih verzija prioritetnija.
Pogledajmo sada kako i na koji način je ulema shvatila verziju hadisa u kojoj stoji da je ovaj čovjek rekao: “Le in kadirellahu aleje – Ako me se Allah domogne”:
Prvo shvatanje i komentar hadisa:
Ova skupina učenjaka je riječ “kadire – domoći, biti u stanju”, protumačila u značenju odrediti tako da tada značenje biva: ako Allah odredi da me kazni. Ili pak kažu: Ovdje je riječ kadire u značenju „dajika”, tj. stisnuti i stegnuti što bi tada značilo: ako me Allah stegne i proživi.
Poznati učenjak Ibn Abdil-Ber kaže: “Riječi čovjeka: ’in kadirellahu alejhi’ znače odredbu, a ne moć (tj ove riječi ne znače: Ako me se Allah domogne, već: Ako mi Allah odredi da me kazni, op.prev.)” (iz djela: “Tenvirul havalik fi šerhi Muveta Malik”).
Imam Kastalani kaže: “Riječi čovjeka: ‘in kadirellahu alejhi’ znače: Ako me Allah stisne i stegne. Ovdje je glagol kadire, jakdiru u značenju dajika – stegnuti stisnuti, poput riječi Uzvišenog:
’A kome je nafaka ograničena’ (tj. stisnuta i umanjena), (Talak, 7). Čovjek nije sumnjao u Allahovu moć proživljenja niti je poricao proživljenje.” (“Iršadu es-sari”, 10/439).
Imam Nevevi, rahimehullahu te’ala, kaže: “Učenjaci se razilaze oko tumačenja ovog hadisa, tako jedni kažu: Nije ispravno shvatiti iz ovog hadisa da je ovaj čovjek negirao Allahovu moć, jer je onaj ko sumnja u Allahovu moć kafir, a ovaj čovjek na kraju hadisa kaže kako je to uradio iz straha od Allaha, a kafir se ne boji Allaha, niti mu se oprašta. Stoga hadis ima dva tumačenja:
Prvo: Da riječi čovjeka ‘le in kadire aleje‘ – znače ako mi Allah odredi, i:
Drugo: Da znače ako me Allah stisne ili stegne.” Zatim je Nevevi spomenuo druga tumačenja koja ćemo kasnije navesti.
Ovo tumačenje je također odabrao i imam Kurtubi. Pogledaj njegov tefsir 5/43.
Drugo shvatanje i komentar hadisa:
Druga skupina učenjaka kaže da ovaj čovjek nije sumnjao u Allahovu moć, već je upotrijebio jedan od raširenih metoda u arapskom jeziku, a to je metod miješanja sumnje i jekina (čvrstog ubjeđenja), tako da se onom ko sluša ispoljava sumnja kako bi došao do jekina.
Imam Nevevi kaže: “Druga skupina učenjaka (u komentaru prethodnog hadisa) kaže da je ovo jedno od metaforičkih značenja u govoru Arapa kojeg nazivaju miješanje sumnje sa jekinom poput riječi Uzvišenog:
‘Ili smo onda mi, ili vi na pravom putu, ili u očitoj zabludi?’ (Sebe, 24)
forma je forma sumnje, a njome se u stvari cilja jekin – čvrsto ubjeđenje.” (Citat imama Nevevija iz njegova komentara na Muslimovu zbirku hadisa, 17/71).
Ovo mišljenje prenosi i Kadi Ijad u svojoj knjizi “Eš-Šifa” od nekih učenjaka.
Treće shvatanje i komentar hadisa:
Čovjek je živio u vremenu fetre (vrijeme u kojem nije bilo poslanika)
Ova skupina učenjaka kaže: “Moguće je da je ovaj čovjek živio u vremenu fetre kada čovjeku koristi sam tewhid.”
Imam Nevevi i Kadi Ijad spominju ovo mišljenje od skupine učenjaka.
Šejh Abdul-Latif Ibn Abdir-Rahman kaže: “Što se tiče čovjeka koji je svojoj familiji naredio da ga zapale, nad njim nije uspostavljen dokaz, a ljudi koji su u vremenu fetre se ne mogu izjednačiti sa onima koji nisu.” (“Fetava el-Eimmeti en-Nedždije”, 3/195)
U “Fethu” također stoji da je čovjek vjerovao u Stvoritelja, ali je bio u vremenu fetre.” (“Feth”, 13/290)
Četvrto shvatanje i komentar hadisa:
Kaže ova skupina učenjaka da ovaj čovjek nije poznavao jedno od Allahovih svojstava, a postoji razilaženje među učenjacima po pitanju tekfira onoga ko ne zna neko svojstvo.
Ibnul-Vezir kaže: “Ovdje se ne radi o džehlu (neznanje) u samoj osnovi svojstva, već o džehlu onoga što je bilo nepojmljivo u shvatanju čovjeka” (“Isarul haki alel halki”, 346).
Ibnul-Vezir želi da kaže da je čovjek u osnovi poznavao Allahovo svojstvo kudreta – moći, a dokaz tome jeste sama činjenica da je on tražio od svojih sinova da ga zapale. Zbog čega bi tražio da ga zapale ako nije vjerovao ili sumnjao u Allahovu moć?! Ono što čovjek nije znao jeste neograničena i potpuna Allahova moć da ga proživi čak i u takvoj situaciji kada bude spaljen i njegov pepeo raznešen po kopnu i moru.
Peto shvatanje i komentar hadisa:
U Šerijatu ovog čovjeka je bilo dozvoljeno da se oprosti nevjerniku. Ovo mišljenje je jako slabo zato ga je imam Nevevi samo spomenuo i odbacio.
Hafiz Ibn Hadžer je također spomenuo ovaj stav i rekao da je on najudaljeniji. Pogledaj “Feth”, 13/290.
Šesto shvatanje i komentar hadisa:
Ova skupina učenjaka kaže da je čovjek bio u stanju bezumnosti i starha tako da je izgubio svoju svijest i razboritost, te je u takvom stanju na stepenu nesvjesne osobe koja ne shvata šta govori, a onome ko je u takvom stanju ne uzima se u obzir ono što govori.
Kaže imam Nevevi: “Skupina učenjaka kaže: Ove riječi čovjeka shvatamo u njihovom spoljnjem smislu (tj. da je čovjek posumnjao u Allahovu moć proživljenja kada bude zapaljen op.prev.), ali je ovaj čovjek ovo izgovorio ne shvatajući svoje riječi , ne ciljajući suštinu njihova značenja niti vjerujući u njih. Ove riječi je izgovorio u stanju straha i očaja tako da je izgubio svoju svijest i razboritost te je u takvom stanju na stepenu nesvjesne osobe koja ne shvata šta govori, a onome ko je u takvom stanju ne uzima se u obzir ono što govori. On je poput onoga kojeg je obuzela velika radost pa je u takvom stanju prevelike radosti rekao: ‘Allahu moj, Ti si moj rob, a ja sam tvoj gospodar’, i nije postao nevjernik zbog zapanjenosti i zaborava.”(Komentar na Muslimovu zbirku hadisa, 17/71)
Kadi Ijad i Hafiz ibn Hadžer također prenose ovaj govor od skupine učenjaka. Ovo mišljenje je odabrao i šejh Abdullah sin šejha Muhameda ibn Abdil-Vehaba. Pogledaj “Ed-Dureru senije”, 1/246. A i Šejhul-islam, također spominje ovo mišljenje u jednom od svojih shvatanja ovog hadisa.
Sedmo shvatanje i komentar hadisa:
I ova skupina učenjaka je kao i prethodna riječi čovjeka shvatila u njihovom bukvalnom smislu, tj. da je čovjek posumnjao u Allahovu moć proživljenja onda kada ga zapale njegovi sinovi.
Među učenjacima koji su zastupali ovo mišljenje su: Ibnul-Kajim, Ibn Hazm, komentator Tahavijine poslanice i Ibnul-Vezir. Također i Šejhul-islam spominje ovo shvatanje u jednom od svojih shvatanja ovog hadisa.
Najprioritetnije shvatanje hadisa:
Najprioritetnije shvatanje hadisa jeste šesto shvatanje učenjaka ovog hadisa koji kažu da je čovjek ove riječi izgovorio u panici, očaju u strahu od smrti, tako da je izgovorio spomenute riječi bez razboritosti i svjesnosti o njihovom suštinskom značenju.
Kaže Ibn Hadžer, odabirući ovo mišljenje: “Najprioritetnije mišljenje je da je ove riječi čovjek izgovorio u stanju preovladavanja straha i očaja, tako da je izgubio svijest o onome što govori. Nije ciljao suštinu onoga na što ukazuju njegove riječi tako da je bio na stepenu nesvjesne osobe i osobe koja ne zna šta govori a koji se ne kažnjavaju zbog onoga što potekne od njih u takvom stanju.” (“Fethul Bari”, 13/290)
Ovo mišljnje je odabrao i imam Nevevi, kako to od njega prenosi Kastalani, šejh Abdulah ibn Muhamed ibn Abdil-Vehab, kao i Šejhul-islam u jednom od svojih govora o shvatanju ovog hadisa.
Četvrto mišljenje također ne zaostaje u svojoj jačini.
I na kraju prenosimo riječi nedždanskog muftije šejha Abdulaha Ebu Betina koji odgovarajući onima koji ovaj hadis koriste kao dokaz da ima opravdanja u velikom širku i kufru, kaže: “Neki ljudi koji brane mušrike kao dokaz da onaj ko počini kufr iz neznanja nije nevjernik navode priču o čovjeku koji je naredio da ga zapale nakon njegove smrti… Uzvišeni Allah je oprostio ovom čovjeku pored toga što je posumnjao u svojstvo od Allahovih svojstava zato što do njega nije doprla poslanica. Ovo spominje skupina učenjaka…” (“El-Intisar”, 41 – 47)
Ako je ovaj čovjek učinio kufr i bio opravdan neznanjem, zašto su ovi učenjaci spomenuli toliko shvatanja i komentara pomenutog hadisa i zašto nisu, umjesto toliko komentara i usmjeravanja hadisa, spomenuli da je čovjek bio neznalica i da je zbog toga bio opravdan u svom kufru, već su spomenuli sva spomenuta mišljenja i shvatanja koja su gore prethodila?!
