Hoćeš li da te naučim nekoliko riječi, kad’ ih izgovoriš, Allah će te spasiti brige i otplatiti tvoje dugove!

U ovom našem slučaju, ako čovjek želi da se spasi brige i duga, treba da ovako postupi

U Ebu Davudovu Sunenu stoji slijedeći hadis:

Ebu Seid el-Hudri (jedan od Alejhisselamovih drugova) kaže da je Alejhisselam jednog dana unišao u džamiju, kad li u džamiji sjedi jedan čovjek od ensarija, zvani Ebu Umame.

– Odakle da te vidim u džamiji, kad nije vrijeme namaza? – reče mu Alejhisselam.

– Brige me okupile i dugovi, – odgovori mu Ebu Umame.

– Hoćeš li, da te naučim nekoliko riječi, kada ih izgovoriš, Bog će te spasiti brige i otplatiti tvoje dugove? – upita ga Alejhisselam.

– Hoću, Božiji Poslaniče, reče Ebu Umame.

Kada osvaneš i kada omrkneš, reci: „Bože, utječem Ti se od brige i tuge, utječem Ti se od nemoći i lijenosti, utječem Ti se od škrtosti i straha, utječem Ti se od toga da me savlada dug i nadvladaju ljudi!“, reče mu Alejhisselam.

Kaže Ebu Umame: „Ja sam to govorio i Bog me je spasio brige i otplatio mi dug.“

U ovom hadisu vidimo da je Alejhisselam uputio Ebu Umamu da navedene riječi uputi Bogu dž. š. kao molbu, pa će ga Bog dž. š. spasiti brige i pomoći mu da otplati dugove koji su ga pritisli. Ebu Umame je postupio prema Alejhisselamovu savjetu i spasio se brige i duga. Kao Ebu Umame, tako treba da se vlada svaki musliman kad ga okupe teške brige i teret dugova. Treba u tom slučaju da se obrati Uzvišenom Allahu, te da jutrom i večerom moli Allaha za pomoć i olakšicu. Bog će molbi udovoljiti, ako čovjek udovolji uvjetima.

Prvi je uvjet, koji se kod molbe traži, da i čovjek svojim djelom nastoji i radi oko onoga što je od Boga dž. š. molio. Nije dovoljno samo izgovoriti riječi, a djelom se njima protiviti. Dovi ili molbi je sličan i tevekkul. Tevekkul znači na Boga dž. š. se osloniti. Da tevekkul bude valjan, uvjet je uložiti trud i slobodnu volju, a onda stvar predati Bogu i na Boga se osloniti. Najprije težak treba da obradi zemlju kako treba, uredi je i posije, a onda se na Boga osloni. Kad bi težak tvrdio da se na Boga oslonio ne obradivši zemlju i ne posijavši, ne bismo ga mogli računati pametnim čovjekom. Tako je isto i dova i molba. Dužni smo Boga moliti, ali i djelom trebamo nastojati da se ono što molimo, ispuni.

U ovom našem slučaju, ako čovjek želi da se spasi brige i duga, treba da postupi po zahtjevu svoje molbe. Treba da se kloni od navedenih osam stvari, od kojih se Bogu utječe i traži, da ga Bog dž. š. od njih spasi. Treba da se kloni same brige i tuge. Treba se kloniti nemoći, lijenosti, škrtosti, straha, duga i svega što prouzrokuje, da ga neko pobijedi i savlada. A da bi se mogao kloniti navedenih stvari, treba da ih poznaje i da poznaje kakvo stanovište vjera prema njima zauzima. Zato ću ja svaku od spomenutih stvari ovdje objasniti.

Na prvom mjestu išćemo da nas Allah sačuva brige i tuge. Briga je duševno stanje koje se nađe kod čovjeka kada ga čeka neki zamašit posao. Briga čovjeka tišti i pati i ne da mu mira. Ona sama ne pomaže i ne unapređuje posao koji čovjeka čeka, nego često bude na štetu tome poslu. Ovakvu brigu ne možemo smatrati drugim, nego jednom duševnom bolešću. Briga, koja čovjeka tjera, da se stara oko posla i da pripremi što za posao treba, pohvaljena je i ona ne spada ovdje, jer bez nje čovjek ne može ni biti.

Tuga je pak duševno stanje koje se pojavi kod čovjeka nakon što mu se dogodi nešto što mu je neugodno. Kao, naprimjer, kada mu neko umre, ili kada mu imetak strada ili kada ga zadesi kakva bilo nesreća u zdravlju, imetku i rodu. Tuga čovjeka ništi, od nje ni kakve koristi nema. Mjesto tuge treba da se musliman strpi. Jer ako se muževno ne strpi, kada mu naprimjer neko bližnji umre, utješit će se kroz neko vrijeme kao što se i životinja za svojim mladim utješi i zaboravi ga. Pa bolje se je muževno strpiti, nego li se životinjski, utješiti.

Poslije nesreće i gotova djela, treba čovjek da se sjeti da mu je to od Boga određeno bilo i da ga nije moglo mašiti. Kada ovo promotri, umanjit će sebi žalost i tugu i neće, pribavljajući sebi tugu, povećavati i potencirati svoju nesreću. Kur’ani kerim u ovom pogledu veli: ”Nema nijedne nesreće koja zadesi zemlju ili vas, a da nije zapisana u Knjizi prije negoli je stvorimo. To je Bogu lahko. To je (učinio i vama rastumačio) da se ne žalostite i ne rastužite za ono što vam prođe i da se previše ne veselite za ono što vam dadne, jer Bog ne voli onoga, koji se uzdiže i ponosi.”

Također treba čovjek da se sjeti da on ne može na ovom prolaznom svijetu mirno živjeti a da ga ništa ne uznemiruje. Život je pun nezgoda i patnji. Uvijek je čovjek u kušnji i u tome se pokazuje njegova vjera i stalnost. Allah dž. š. kaže:

„Zar ljudi misle da će biti puštani da reknu: mi vjerovasmo, a da ne zapadaju u muku i kušnju? Mi smo u kušnju stavljali i one, koji bijahu prije njih, pa će Bog znati one koji su iskreni, a znat će i lašce.”

Kada čovjek shvati da je sve što mu se dogodi unaprijed Bog dž. š. predvidio i zapisao, da se drukčije ne može dogoditi, da je ovaj svijet i život pun muke i poteškoća i da se svaki čovjek treba na svemu što ga zadesi strpjeti i time dokazati svoju iskrenost i stalnost u vjeri, onda će mu nesreća mnogo lakša biti i neće je s tugom i beskorisnom žalošću sebi otežavati i povećavati. Alejhisselam veli:

„Čudnovata je stvar vjernika! Svaka je njegova stvar njemu dobro, a to tako nije nikome osim vjerniku. Ako ga zadesi radost, on Bogu zahvali i bude mu dobro. Ako ga zadesi šteta i tegoba, on se strpi i bude mu dobro.”

Na drugom mjestu Alejhisselam nas uči da od Boga tražimo da nas sačuva nemoći i lijenosti. Ko je slab i bez snage, makar u kom pogledu bilo, kažemo mu da je nemoćan. Ko pak ima moć i snagu, ali je ne upotrebljava čemu ju je Bog dž. š. stvorio, nego je zapušta, mi mu kažemo da je lijen, a to njegovo svojstvo zovemo lijenošću. Nemoć i lijenost su dva vrlo štetna svojstva. Štetna su, kako za pojedinca, tako i za zajednicu. Zato nas Alejhisselam i podučava da Boga molimo da nas sačuva od ova dva štetna svojstva. Pored molbe od Boga, mi treba da se klonimo svih onih uzroka koji nam donose nemoć i lijenost. Trebamo da na sve moguće načine u sebi oživljavamo i jačamo snagu i radinost. Lijen čovjek ne vrši svojih dužnosti, nego uživa u besposličenju. Pa i onda, kada izvrši svoju dužnost, izvrši je s nehajem i možda da nije ostalih ljudi da ne bi ni te dužnosti izvršio. Bog dž. š. kudi ovakve ljude i veli: „Oni ne obavljaju namaz, nego lijeno i ne dijele, nego preko volje.”

U drugom ajetu Allah dž. š. kaže: „Kada ustaju na namaz, ustaju lijeno, nastojeći da ih svijet vidi i ne sjećaju se Boga osim samo malo.”

Na trećem mjestu Alejhisselam nas upućuje, da se Bogu dž. š. utječemo od škrtosti i straha. Škrt čovjek škrtari svojim imetkom. Ne troši ga niti u svoju korist, niti u korist zajednice. On misli da je najveća sreća u samom gomilanju imetka, a ne zna da je u tome prava njegova nesreća na budućem svijetu, a često puta, pa i u velikoj većini slučajeva, i na ovom svijetu. Kur’an kaže:

„Neka ne misle oni što škrtare dobrom, koje im je Bog dao, da je to njima dobro! To je njima zlo. Na Sudnjem danu će dobiti okove od onoga što su škrtarili njime.”

Strah je pak previše škrtariti sa svojim životom i previše se bojati samu sebi. Ovo je jedna velika mahana za čovjeka. Strašljiv čovjek nije ni za kakvu ideju. Čovjek ne treba da se previše sebi boji, naročito kad se radi o vjeri. Pravom muslimanu je vjera iznad života i iznad svega. Vrlo su slabi oni muslimani koji žale za vjeru žrtvovati imetak i život. Allah dž. š. veli: „Pravi muslimani su samo oni koju vjeruju u Boga i Božijeg Poslanika, a iza toga ne sumnjaju i bore se i imecima i životom na Božijem putu. To su iskreni muslimani.”

Na četvrtom mjestu tražimo od Uzvišenog Allaha da nas sačuva teška duga i prevlasti neprijatelja. Dug je vrlo teška stvar. Pored toga, što dug ponizi čovjeka na ovom svijetu, on je ako ga čovjek ne vrati, veliki grijeh i kod Boga. Alejhisselam kaže:

„Najveći grijeh s kojim će rob pred Boga izaći, iza velikih grijeha koje je Bog zabranio, je da umre čovjek pod dugom, a ne ostavi čim će se njegov dug podmiriti.”

Alejhisselam bi običavao reći: „Utječem se Bogu od bezvjerstva i duga!” Pa su mu rekli: „Zar izravnjavaš dug sa bezvjerstvom?“ A on odgovori: „Da!“ (Ovaj se hadis nalazi u Nesaijinoj i Hakimovoj zbirci.) Pa i kad čovjek bude prinuđen da pozajmi, treba da gleda da vrati čim prije mogne. U ovom slučaju će mu Bog pomoći.

Alejhisselam kaže: „Ko uzme svjetski imetak s namjerom da ga vrati, Bog će za njega vratiti i pomoći mu. A ko uzme svjetski imetak s namjerom da ga uništi, Bog će njega uništiti.”

Koliko je pak štetna i strašna prevlast neprijatelja, kako za pojedince, tako i za zajednice, to je sasvim svakome jasno, te prema tome ne treba daljnjeg tumačenja.

Eto, to je osam stvari za koje nam Alejhisselam nareduje da Boga dž. š. molimo da nas od njih sačuva. Nije dovoljno, kako sam i prije napomenuo, samo jezikom Boga moliti. Potrebno je razumjeti štetnost i opasnost navedenih stvari, pa i djelom nastojati da ih od sebe otklonimo, a uz to ne zaboravljati ni Boga ni Njegovu neograničenu moć i milost. Ljudi, koji ovako postupe, zaslužuju da im Bog pomogne, i posljedica, koju Alejhisselam spominje od ovakve molbe, kod njih će se ostvariti. Oni će biti sretni i napredni u svakom pogledu na oba svijeta.

Bože, Ti nas učini ovakim ljudima!

dzemat-oberhausen.de