Lijeni I Vrijedni
LijeniIVrijedni

Zašto su neki ljudi vrijedni, a drugi lijeni?

Zašto neki ljudi postižu zapažene rezultate, a drugi ne?

Zašto su neki ljudi snažno motivirani i jako mnogo uče/rade/trude se/… a drugi nisu?

Zašto neki ljudi ulažu napore da popravljaju svaki aspekt svog života, a drugi stalno upiru, iz dubokog hlada, prst u druge?

Zašto neki ljudi postižu zapažene rezultate, a drugi ne?

Zašto neki ljudi rade i više nego što moraju, a drugi ne rade ni ono što bi trebali?

Zašto….?

Evo zašto.

Temeljni uvjet da bi neko bio vrijedan, a ne lijen, da bi učio/radio/trudio se/…. ostvarivao uspjehe i postizao rezultate jeste srčano i iskreno prihvatanje i povinovanje autoritetu vođe/učitelja/imama/trenera/instruktora.

Rijetki ljudi znaju i uspiju proizvoditi dovoljno samomotivacije da im nije potreban neko ko će ih podsticati, usmjeravati, voditi, tjerati…

Oholi i umišljeni ljudi ne prihvataju autoritete. Oni su sami sebi dovoljni. Ili se zavaravaju virtuelnim autoritetima koje stvarno ne poznaju niti ih oni poznaju. Slijede ih i slušaju samo do one granice do koje to nefs dopusta. A nefs dopusta samo do one granice gdje on neće biti ozbiljno ugrožen.

Da bi vojnik stvarno bio spreman usvojiti ratna znanje i vještine i bio spreman biti dio tima/jedinice njemu nadređeni slome njegov ego/nefs. Slamanje ega (nefsa) vojnika nije iz hira nekog oficira s obuke, već je slamanje ega čišćenje vojničke svijesti, duše  i srca od egoističkih, oholih i umišljenih natruha koje bi bile sigurna prepreka prihvatanju znanja od onih koji znaju, učenju vještinama od onih koji ih posjeduju i ponajviše spremnosti da se djeluje u timu/jedinici gdje je uspjeh zagarantovan u onoj mjeri koliko članovi jedinice osjećaju jedni druge, brinu jedni o drugima i podržavaju jedni druge.

Imati znanje o vojnoj tehnici, opremi, tenkovima, helikopterima, raketama, puškama… nas može impresionirati kod nekog čovjeka. Ali to ne znači da bismo bili spremni s njim rov dijeliti. Odmarati dok je on na straži ili s njim ići u osvajanje neprijateljskih položaja.

Imati znanje o ljudskom tijelu, mišićima, kostima, o simptomima bolesti organa… nas može impresionirati kod nekog čovjeka. Ali to ne znači da je ta osoba ljekar ili hirurg. Samo u ludilu bi legli na operacioni sto pred takvima.

E ako je tako, kako je moguće da tako olahko prihvatamo informacije s medija u koje nemamo povjerenje? A opet neki među nama s izgovorom da nas žele informirati i upozoriti bivaju najbolji promotori i najbolja reklama negativnih pojava, događaja ili ljudi. Ovih dana nisu nam bili potrebni četnički mediji da nam donose vijest o samozvanom šejhu, to su radili oni između nas. Da oprostite, kada gov… smrdi – ne barkaj ga. Zasmrdiće i drugima. Ako si primijetio da smrdi – ne barkaj ga s namjerom da i druge uvjeriš da smrdi.

Hajdemo to na ličnu ravan prenijeti. Ako bi neki medij o nekome članu naših porodica prenio neku laž ili potvoru, da li bi uživali u tome da naši prijatelji i poznanici šire takvu vijest – makar na kraju je i osudili ili bi pak voljeli da ta laž što prije bude zaboravljena ili da je što manje ljudi zna i čuje za nju.

Da se vratim nužnom prihvatanju autoriteta u našim životima.

Kako je moguće da nas lahko prevare slatke riječi šejhova, da’ija, profesora, imama, muderrisa… o kojima ne znamo skoro ništa? Lahko. Temeljni razlog jeste što nismo izabrali ili pronašli autoritet na dohvat ruke kojeg ćemo pitati o onome što ne znamo.

Svi na internetu čitamo o medicini i bolestima – ali svi imamo ljekare, stvarne ljekare (a ne virtuelne) kojima idemo kada smo bolesni.

Na internetu čitamo o projektovanju kuća, gradnji, sportu… o bilo čemu. Ali, kada o bilo čemu hoćemo nešto konkretno uraditi – pronađemo žive – od krvi i mesa – autoritete u svojim oblastima i predamo svoj problem u njihove ruke. Ako i pogriješe, a to se zna desiti, opet s njima tražimo rješenje.

Kako je onda moguće da u najvažnijem aspektu naših života – vjera – ne postupamo ovako?

Kako je moguće da o pitanjima vjere nemamo na dohvat ruke osobu koju ćemo pitati o onome što nas muči?

Obično prigovaraju i tvrde oni koji se smatraju dobrim vjernicima da taj na dohvat ruke šejh ili imam nije dovoljno dobar za njih. Zato imaju potrebu da traže šejha ne samo u drugom gradu, nego i u drugoj državi ili drugom kontinentu. Njega slušaju i slijede dok se ne istroši ili dok im ne dosadi ili dok ne kaže nešto što im ne paše. Onda ga jednostavno – zamjene sa drugim.

Zašto ti dobri muslimani, ako su stvarno dobri, ne odu kod svog imama i kažu – evo se stavljam na raspolaganje. Šta mogu da ti pomognem? Računaj na mene? Šta mogu pomoći u džamiji? Džematu? Ovo su moje sposobnosti, znanja i vještine – stavljam ih u tvoje ruke.

Ako takav i bude, realno, bolji pa i obrazovaniji i o vjeri informiraniji nego njegov formalni imam – od edeba i veličine njegove vjere je da to ne pokazuje. Već da čvrstinom vjere i mudrošću koja je rezultat iskrenosti u vjeri popravlja stanje u svome džematu, pa i samog imama.

Poznajem mnogo primjera gdje osobe kada smatraju da napreduju u vjeri – napuste stvarni džemat i priključe se nekom džematu preko sedam brda i sedam dolina.

Najlakše je napustiti tim i onda ukazivati na sve njegove slabosti i nedostatke. Hrabro je biti dio tima i činiti ga boljim.

U kojem si ti timu?

Ko je tvoj trener?

Čije savjete slušaš?

Kome si se stavio na raspolaganje?

Nadam se, dragi brate, da odgovor nije – nefs.

Budi bolji čovjek – Sabahuddin Sijamhodžić

Obrada: www.religis.com

Podijelite ovaj članak

Jeste li ovo pročitali?

Veoma važno za muslimane: Provjerite sami da li vas okružuju osobe koje je neko urekao:

Način kupanja urokljive osobe Postoji nekoliko načina liječenja uroka, spomenut ću sljedeće: PRVI NAČIN: KUPANJE …

error: Oo !!