Ljudi Namaz Hadz
LjudiNamazHadz

Zašto ljudi klanjaju, poste i idu na hadž, a ne mijenjaju se nabolje?

Spread the love

Da li poznajete ljude koji obavljaju namaz, poste i odlaze na hadždž, ali u ‘stvarnom’ životu su grubi i osorni, spremni zakinuti druge, slagati, potvoriti?

Ova ružna pojava veoma negativno utječe i na ljude koji požele da se više posvete vjeri.
Zaključujući da se praktikovanje vjere mora vidjeti u čovjekovom ponašanju, poštenju i pomaganju drugih, a svjedočeći slučajevima ljudi na kojima se promjene ne vide i pored dugogodišnjih odlazaka u džamiju, ljudi mogu doći u sumnju oko svrhishodnosti povratka vjeri, govoreći: „Pa onaj godinama klanja, a vidi, ne isplaćuje radnicima plate na vrijeme ili vara državu!?“ Šejtan ljude tako odbija od džemata pomoću ljudi koji svakodnevno idu u džamiju, i čije loše ponašanje postaje izgovor drugima da se ne moraju vratiti vjeri i kloniti grijeha.

O ovoj pojavi je pisao i rahmetli Alija Izetbegović, koji je pod pseudonimom L.S.B. u Takvimu iz 1977. objavio veoma zanimljiv tekst nazvan „Kur’an i šarti“, u kojima spominje slučajeve ljudi koji su i pored obavljanja namaza, posta, davanja zekata i odlaska na hadždž duhovno prazni i njihovi životi ostaju nepromjenjeni.

Kao uzrok te pojave Izetbegović navodi površno i usko gledanje na islam, gdje se islam svodi samo na izvršenje obreda, a ne shvata se da obredi moraju dovesti do promjene nabolje u tvom ponašanju i svakodnevnom životu. Svijest o Bogu se mora neminovno ispoljiti u našim životima, jer kako kažu teorija bez prakse malo vrijedi.

Naša lijepa vjera se ne svodi samo na vršenje obreda (poput većine ostalih religija), već njeni propisi ima veći cilj: odgoj čovjeka i popravak njegovog stanja u svim aspektima života. Nije dovoljno biti musliman samo u džamiji, već i van nje, u svakodnevnom životu.

Bogobojaznost, svijest o Allahu, dž.š., se manifestira na različite načine u našim životima (u djelima srca, jezika, ruku, nogu, stomaka) a njena odsutnost se takođe prikazuje u činjenju vjerom zabranjenih i pokuđenih djela. Izlaz iz takvog stanja se nalazi u liječenju bolesti srca i ustrajnom činjenjem ibadeta, pritom se u svakodnevnom životu truditi što više činiti dobra djela, a kloniti se zabrana.
U nastavku, donosimo sažetak teksta od rahmetli Alije Izetbegovića, jer je veoma aktuelan i u našem vremenu.

Svi su zaključivali: „Ako klanjam, postim, dajem 2,5% od imovine i eventualno odem na hadždž – ja sam pouzdano osigurao sreću na oba svijeta“. A da li je to tako? Literatura je puna priča o onima koji obijaju džamijske pragove, a duša im prazne. Ove priče nažalost ove priče ne pišu samo zlonamjerni.Ako stotinama godina, iz generacije u generaciju, ljudi dobijaju jednu defektnu, osakaćenu, krnjavu predstavu vodeće misli koja formira ljudski duh, shvatanja i ponašanja ljudi, zar je čudno da su rezultati na isti način defektni, nepotpuni, krnjavi?

Gledano kroz Kur’an, islam ima prije i iznad svega dva šarta: vjerovati i činiti dobro. A ako neko misli da se to može ukalupiti i ograničiti na namaz, post i zekat, taj čini vrlo lošu uslugu islamu, a prije svega veliku nepravdu prema sebi.Svoj dvojni poziv, Kur’an neumorno nastavlja ponavljati kroz sve 23 godine svoje objave i kroz sve situacije kroz koje je prolazila skupina ljudi kojima je neposredno upućen.Vjerovati i činiti dobro – ta dva velika i neoboriva zakona ljudskog života – zapisana u Kur’anu na bezbroj mjesta, ali i u srcima svih ljudi.

U ovom načelu – vjerovati i činiti dobro – nalaze se dva temeljna stuba islama, od kojih prvi (vjerovanje) predstavlja unutrašnji stav, jedno znanje, svijest, opredjeljenje, unutrašnju sliku svijeta i svemira, dok drugi (činjenje dobra) predstavlja ponašanje u skladu s tim vjerovanjem, sa tom sviješću, dakle djelanje, činjenje, jednom riječju vanjski vid vjere. Jedno je subjektivna, a drugo objektivna strana pripadnosti islamu.Zašto je važno isticati upravo ovaj aspekt islama?

Čovjek može klanjati, pa čak i zekat davati, a ostati prazan. Čovjek, obrnuto, ne može slijediti kur’ansko naređenje o činjenju dobra, a ne postati i ostati čovjek, jednostavno iz razloga što ne može istovremeno biti to i nešto drugo (biti dobar i loš).Jer namaz nije cilj, namaz je sredstvo, put: cilj je usavršavanje, cilj je dobro u najboljem smislu riječi, ili Bog kao vrhovno dobro. Moguće je licemjerno klanjati, nemoguće je licemjerno biti dobar (ili ispravan) čovjek. A ljudi često zamijene cilj i sredstvo. Klanjaju, a od toga imaju samo pregibanje, ili poste, a od toga imaju samo glad i žeđ.

Glavna opasnost vjere ne dolazi, kao što se obično misli, od nevjernika. Prava opasnost dolazi od slabih, nedostojnih vjernika. Vjera je nastala, razvila i opstala u polemici ili hrvanju sa nevjerstvom. Ovo sučeljavanje, staro koliko i čovječanstvo i možda trajno koliko čovječanstvo, može samo snažiti vjeru, njen unutrašnji život, prečišćavati njene razloge, održavati njenu svijest budnom. Tu su stavovi jasni i odnosi čisti. Ali šta ćemo s formalnom vjerom oličenoj u propisima, institucijama, hijerarhiji, pozi, frazi, samoobmani? Islam se sveo na rital, prazan i bez sadržaja. Naravno, posljedice u stvarnom životu su jednako porazne.

Zato ću kada me neko upita, a posebno kada me upita moje dijete: „Šta je to islam?“, odgovoriti: „To je vjerovati i činiti dobro.“ Zatim ću mu pričati o namazu, postu, hadždžu, i na kraju naglasiti: „Ovo su obredi“. Oni pripadaju vjeri, ako je tvoja duša ispunjena vjerom u Boga, a tvoje ponašanje činjenje dobra. Ako toga nema, ti obredi ostaju prazni.“

Za Akos.ba piše: Nedim Botić

Jeste li ovo pročitali?

Najkraća hutba u historiji islama, koja se i danas prepričava, održao je tuniski muftija Tahir ibn Ašur

Spread the loveNajkraću hutbu u historiji islama održao je tuniski muftija Tahir ibn Ašur Najkraću …

error: Oo !!