Evo zbog čega vam sve ide ‘naopako’ u životu:

Često se umorite od svakodnevne borbe sa dunjalučkim izazovima. Jednostavno ne ide…

S Kur’anom nikad ne znaš. Ne znaš kad će ti „svanut’“ nova zora, kada će ti bljesnuti iskra neke nove spoznaje. Trag koji ostaje nakon učenja Kur’ana i razmišljanja o njemu je čudo. Pravo čudo. Svako korisno znanje je veliko dobro. Oplemenjuje ličnost čovjeka i donosi brojne dobrobiti  u  različitim sferama života. Ali Kur’an… on u istom trenutku podučava, ukazuje na uzrok, posljedicu, i rješenje. Istovremeno, u jednom ajetu, u jednoj riječi koja govori više nego mnoge knjige. Treba samo učiti i razmišljati. Razmišljanje produbljuje razumijevanje i crpi, svakim ponovljenim učenjem, nove spoznaje.

Mnogo puta ste se  i vi, vjerujem, osjetili umorno i malaksalo od svakodnevne borbe sa dunjalučkim izazovima, a u toj borbi ponajviše se čovjek „polomi“ u borbi sa samim sobom; često smo toliko pod stresom da nismo u stanju obavljati ibadete onako kako bi trebali! Pokušavali ste, pretpostavljam, da vratite prisustvo svijesti u svoje nijjete i djela. Toliko toga se od nas očekuje prema drugima, i toliko toga bismo i sami željeli uraditi za sebe, za svoj Ahiret, prisjećajući se da jedino tako možemo dobiti i dunjaluk. No, nekako ne ide, rekli bismo… Šta mislite da razmislimo o ovome:

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “Prvo za što će čovjek biti pitan na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu namaz bude ispravan, bit će mu ispravna i primljena njegova druga djela, a ako mu namaz bude neispravan, bit će mu neispravna i ostala djela” (hadis biljezi Taberani)

Uzvišeni Gospodar, u suri El-Ma’un, na ovaj način izoštrava svijest o bitnosti namaza:

“Pa teško klanjačima”, /4/ “koji su nemarni prema svome namazu”, /5/ “koji se samo pretvaraju” /6/

Ako bismo malo iskrenije porazgovarali sa sobom o tome zašto nam sve ide nizbrdo, došli bismo do razmatranja kvalitete naših postupaka i ponašanja. Opet bismo rekli da „ne znamo zašto“ se sve okreće protiv nas. Ponovo pročitajmo navedeni hadis. Kaže ti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ti baš sve, i mimo namaza, ovisi o – namazu. A on nije govorio tek tako,već je poslan od Stvoritelja svega stvorenog da nam govori baš ono što je rekao. A Govor Uzvišenog? Kur’an? Gospodar nas podučava, a mi ne učimo. Ova vjera je potpuna. SVE je u njoj riješeno. Vidimo li da nam Poslanik alejhisselam govori šta je korijen valjanosti svega što nakon toga slijedi? NAMAZ. Vidimo li da nam Gospodar kaže kome je teško, iako je to ovdje u formi upozorenja za budućnost? Nije li teška budućnost duše posljedica teške sadašnjosti duše? Zašto će dušama biti teško? Zbog onoga zbog čega im je i ovdje bilo teško. Ali nisu na to obraćali pažnju. Bili su zadovoljni formom. Kao, „dosta od mene“.

Koliko smo razmišljali o tome, na primjer, pa da se upitamo u momentima kad analiziramo gdje smo sve zapeli i promašili cilj: Možda nešto nije u redu sa našim namazima? Ne bi li namaz trebao biti osvježenje nakon kojega nestaje umor? Ne bismo li u njemu trebali naći rasterećenje od svih tereta? Ne bismo li njime trebali utišati glas svih briga i svake tuge? Ne bi li namaz trebao biti prekid vezanosti za sve što nas odvezuje od svrhe našeg života na Zemlji? Ono, kad kažeš „Allahu ekber“ početnim tekbirom, i time dozoveš svijest o manjkavosti i sitnoći svega pojavnog, svega stvorenog… Svega, što ti krade tebe. Svega što možeš opipati, ili vidjeti, ali je prazna ambalaža koja se odlaže na smetljište ukoliko u njoj nema sadržaja.

„Sahun“ znači – nemarni. Kaže Gospodar „Teško se klanjačima“ – „onima koji su nemarni“. Kao, odlučiš da namazom potvrdiš da si pokoran rob, ali misliš da je dovoljno tu i tamo, nekad, nekako. Odlučiš da je dovoljno reći „ne mogu zbog posla“, iako se ovaj ibadet može toliko lahko obaviti uvijek i svugdje, u svim uvjetima. Zato što postoje olakšice za vanredna stanja. Nemaš priliku stojeći, klanjaj sjedeći. Ne možeš ni tako, klanjaj ležeći. Klanjaj išaretom. Ne možeš se nikako okrenuti  prema kibli, može prema drugom smjeru. Ne može tijelom, može umom i srcem. ALI!!! Ne može bez uma i srca. Bezumni nisu obavezni, bezsrci  su … SAHUN! Njih ne steže tegoba u grudima kada im prolazi vakat a oni „ćejfe“  u besposlici jer ima još pola sahata do sljedećeg vakta. Nisu ni putnici, ni bolesnici, ni vojnici… jednostavno „imaju drugih obaveza“. I na kraju sve te obaveze obave, namaz zanemare, i čude se što  zaključak nakon svog silnog uloženog truda i „izluđivanja“ u tom procesu biva – „nije to to“. Šuplje.!

Brinemo li se jesmo li nemarni prema namazu? Ili svaku zabrinutost prekidamo sa „PA KLANJAM, Allah je Milostiv.“ Jeste Allah Milostiv, i to toliko da ne možemo ni zamisliti. Ali i zna koliko nam je važno ono što je On Uzvišeni rekao da je važno.

Eto nam u Kur’anu ključne stavke! الَّذِينَ هُمْ يُرَاءُونَ „Oni koji se pretvaraju“, tako je prevedeno. I mi pomislimo „ja se ne pretvaram, ja stvarno klanjam“. Ova riječ „juraun“  ukazuje da takvi čine određeno djelo, ali da je to ono što se pokazuje, što se vidi. Opipljivo. Kao što ranije spomenuh – ambalažu. Imaju i početni tekbir, i kijam, i kiraet, i ruku’, i sedžde, i tešehud, i selam… Pa, nije li to namaz? Jeste. ALI! Ponavljam: Klanjati možeš bez pokreta, u nuždi. Ne možeš bez prisustva uma i srca – nikad! A to se ne vidi. Niko ne vidi. Gospodar zna. A možeš i ti znati ako se potrudiš da se pozabaviš time, da o tome vodiš računa. I vidjet ćeš, tada, čuda! Sve je dobro i primljeno, ako je namaz dobar i primljen. U suprotnom je teško. I bit će teško. Eto ga šejtan šapće na tvoje srce kako „ima toliko uspješnih koji uživaju, a nikad ne klanjaju“. Ima onoliko koliko je vidljivo. Nemaš pojma koliko to košta njihova srca i duše. Znaju oni. Ali neće da znaju. Neki od njih čitav životni vijek ulože u održavanje te slike o sebi, kako bi je i sami takvom doživljavali uvijek iznova, i kako bi ih stvorenja poput njih takvima vidjela. Baš uživaju, je l’ da? Nekima pukne film.  Lakše im se napiti, nadrogirati, pa i ubiti. A sve od „lahkoće i ljepote“ kojom šejtan duše mami kao gladne zvijeri na usmrđen komad mesa. Šta zna zvijer… – meso je meso. Ali, tvoja duša zna, jer je posvjedočila „laa ilahe illallah“! I zato joj je teško. I dobro je dok jeste, možda joj to bude alarm, kako joj vječnost ne bi bila tegoba.

Autor: Ammara Šabić

minber.ba