Znate li za 12 vrela koja se spominju u Kur’anu?

Idžaz i ibret kur’anskog broja 12 (Iz Enciklopedijskog  leksikona Kur’āna)

Motiv  “dvanaest   vrela“ (ithnatā  ‘ašrata ‘aynan ) pomalja se u Kur’ānu na dva  mjesta. Prvi spomen je u suri al-Baqarah (II:60):

“I kada Musa (Mojsije) zatraži vode narodu svome, naredismo Mi: “Udari štapom svojim po stijeni/kamenu!“ Iz stijene dvanaest vrela provrije, svako bratstvo [jevrejskog naroda] znalo je pojište svoje.“

U suri al-A‘rāf (VII:160)   motiv “dvanaest vrela“ spominje se neznatno drukčije:

“I Mi smo njih [jevreje] u dvanaest plemena na zajednice razdijelili, I Musau smo, kad mu narod njegov vode zatraži, objavili: “Štapom svojim po stijeni/kamenu udari!“ I iz stijene dvanaest vrelapoteče, svako bratstvo znalo je pojište svoje!“

Engleski prevoditelji Kur’āna “dvanaest vrela“ obično prevode kao “twelve springs of water“(Mahmoud M. Ayoub, I, 97) ili  “twelve springs“ (M. M. Pickthall, 38), i sl., dok se njemački prevoditelji   najčešće opredjeljuju   za opciju “zwölf Quellen“ (npr. Max Henning, 9). I. J. Kračkovski ovu sintagmu na ruski prevodi kao “ДВЕНАДЦАТЬ ИСТОЧНИКОВ“   (Kračkovski, КОРАН, 10).

Prema tekstualnoj evidenciji Kur’āna, čudo  “dvanaest vrela“ spominje se samo i jedino u vezi sa jevrejskim narodom i Musaom, a.s.

Komentari Kur’āna široko tumače  “dvanaest vrela“,  daju mnoge odgovore na pitanja zašto se ovo čudo zbilo, kako, kada i gdje se zbilo, i sl. Ismā‘íl Õaqqí  Burúsawí (I, 146) tvrdi da se  “izviranje dvanaest vrela“ koje se spominje u II:60., treba smatrati jednom od blagodati kojima je Bog obasuo jevrejski narod kao “izabrani narod“. Na te blagodati se izravno ukazuje u suri II:47:

“O sinovi Israilovi! Sjetite se Moje blagodati   koju sam vam podario, i da sam vas Ja nad ostale svjetove odlikovao!“

Burúsawí za čudo “izviranja dvanaest vrela iz kamena“ jednostavno kaže: Ni‘mah uhrā (نِعْمَةٌ أُخْرىَ…) to jest, “druga /još jedna/ blagodat“ data jevrejima. Burúsawí u svome tafsíru ranije    (I, 126) među ovim Božanskim blagodatima prema jevrejskom narodu pobraja sljedeće:

1. a) opskrba hranom zvanom māna ili spuštanje māne u pustinji (inzālu l-manni),
2. b) darivanje prepelica (inzālu s-salwā),
3. c) nadnošenje oblaka kao hladova (tazlílu l-gamām),
4. d) izviranje vode iz kamena (tafdžíru l-mā’i mina l-hadžari), i druge.

Az-Zamahšarí (I, 172) smatra da   događaj u vezi sa “dvanaest vrela“ vremenski pada u doba kad se jevrejski narod našao usred Sinajske pustinje (nakon spasenja, to jest   Izlaska iz Egipta i prelaska preko Crvenog mora). Tu, u pustinji, Músåov narod je bio ožednio, Músā/Mojsije je molio Boga da ih napoji (‘atašú fí  t-tíhi  fa da‘ā lahum músā bi s-suqyā).

Klasičnim komentatorima   nije promakla  “činjenica vode“ u mnogim čudima koja Kur’ān dokumentira u vezi sa Músāom/Mojsijem.

Prvo, sam je Músā kao novorođenče prvo stavljen u kovčežić, i  “bačen“ u rijeku (vjerovatno rukavac Nila). Kako je faraon naredio ubijanje muške djece među jevrejima, to je majci Músāovoj,   Božanskim nadahnućem,  zapovjeđeno sljedeće (al-Qasas, XXVIII:7):

“Doji ga [Músāa/Mojsija] ti, a kad se za njega uplašiš [da će ga faraon umoriti] – u rijeku ga baci! I nemoj se bojati niti tugovati,  Mi ćemo ga zbilja tebi vratiti,  i poslanikom ćemo ga učiniti!“

Iz ovog mjesta u Kur’ānu   (XXVIII:7) raspoznajemo da je faraonova porodica   našla kovčeg (u kojem je bilo novorođenče, Múså), i izvadila ga iz rijeke.

Drugo, činjenica da je Músā spašen iz vode, umnogome se transponira u kasnijem poslaničkoj misiji Músāa. Naime, Božanskom odlukom i on, sam  Músā,  postaje spasitelj svoga jevrejskog naroda, sudjelujući u čudu  “rastavljanja vode na dvije strane“, to jest “rastupanja mora“. (U II:50., stoji: “I kad smo vam [jevrejima] more raskolili/rastupili, pa vas spasili…“).

Treće, čudo izvođenja vode iz kamena, čudo darivanja  “dvanaest vrela“ iz stijene/kamena, jeste kulminiranje Músāovih sudjelovanja u događanju čuda koja daje Bog njegovim posredstvom! 

Praktički, Músāov štap (‘asā músā) od suhog drveta, koji u sebi ne sadrži vodu, udara od suhi kamen – potom se pomalja  “dvanaest vrela“ kuljajuće vode  – to je u srži doslovnog čitanja ovemu‘džize ili čuda.

Klasični komentatori Kur’āna (az-Zamahšarí, Ibn ‘Arabí, Burúsawí…) dali su svoje objašnjenje ove mu‘džize “izviranja dvanaest vrela iz stijene/kamena“. Naravno,  Az-Zamahšarí (I, 172-173) nije sklon prihvatiti da se tu radi o bilo kojem kamenu (ili stijeni!) u pustinji.

On  “racionalizira“ ovo čudo  “dvanaest vrela“ tako što smatra da je kamen od koji je   Músā  udario svojim štapom bio već neka vrsta “obrednog rekvizita“ Músāova, pa i mnogih drugih poslanika, sve  to odranije! Az-Zamahšarí  tvrdi da je to kamen al-hadžar, to jest kamen koji ima AL  ili određeni član, to je, ukratko,  “poznati kamen“ (hadžar ma‘lúm), tvrdi ovaj komentator Kur’āna.

Naravno, posve je jasno da će ovaj  komentator Kur’āna potom objasniti “povijest tog čudotvornog kamena“, te, domalo dalje, tvrdi da se predanjem kazuje da je to:

“…kamen sa Sinajske Gore, Músā/Mojsije ponio ga je sa sobom, bio je to četvrtasti kamen, imao je četiri (ravne) strane, na svakoj strani izvirala su tri izvora vode, za svako bratstvo [jevreja] po jedan izvor koji teče u potok za dotično bratstvo…“

Narednu komentatorsku mogućnost objašnjenja ovog  “čudotvornog kamena“ az-Zamahšarí nudi i otkriva u predanju koje veli: “da je ovaj kamen sam Adem/Ådam, a.s., spustio iz Raja, pa su ga ljudi prenosili  nasljeđem, tako je kamen   dospio do Šu‘ayba, a ovaj ga je predao sa štapom Músāu…“

I u Burúsawíja (I, 146-147) nalazimo slična objašnjenja u vezi sa porijeklom Músāova štapa (‘aså múså), on smatra da je ovaj štap porijeklom iz Raja, prelazio je od poslanika do poslanika (hamalahā ādamu mina l-džannati fa tawārathahå l-anbiyå’u).

Nema sumnje da se ovakvim komentatorskim sredstvima osigurava efikasno tumačenje “kontinuteta čuda“, ali i pologa i iste zadaće,  među Božijim poslanicima različitih vremena, epoha, naroda.

Npr. premda se “Crni kamen“ (al-õadžaru l-aswad)  nijednom ne spominje u Kur’ānu, komentatori Kur’āna spominju predanja o duhovnom pologu koji nosi taj kamen. To jest: povezuju davne cikluse i drevne poslanike sa ovim kamenom, i tako idu sve do pojave Muhammeda, a.s.!

Bilo kako bilo, o kamenu iz kojeg je poteklo  “dvanaest vrela“ komentatori donose veoma brojna predanja. Sam az-Zamaêšarí (I, 173) navodi nekoliko predanja o tome:

–  da je Músā  “nosio kamen u svojoj torbi (fi mihlatihi), gdje god bi se odmarali, vadio bi ga“,

-k tome, “kad bi svojim štapom udario po njemu, voda bi potekla; a kad bi udario opet, kamen bi zasušio“,

-jevrejski narod u pustinji je govorio: “akoli Músā izgubi svoj štap – pomrijećemo od žeđi!“ (in faqada musa asahu mitna ‘atašen), pa mu je objavljeno: “Nemoj više udarati po kamenu; progovori mu/zapovjedi mu!  Poslušaće te (tj. iz kamena će tvojom riječju poteći voda), kako bi iz toga jevreji uzeli pouku…“.

Burúsawí (I, 147) na svoj lijepi sufijski način tumači čudo pomaljanja “dvanaest vrela“ iz kamena. On kaže da je “Bog veličanstveni mogao dati da provrije voda i dati rastupanje mora bez [Músāova] udarca štapom, ali   –  Bog je htio  povezati uzrokovane stvari sa uzrocima kao znamenje za one koji Ga štuju…“

Burúsawí na istoj stranici svoga tafsíra podsjeća na neobičnost “čežnje i privlačenja željeza spram  magnetnog kamenja“ (džazbu l-hadíd fí hadžari l-magnatis).

Burúsawí time na svoj način,  “sufijskim izlaganjem smjerova ljubavi“, ukazuje da je Bog potčinio ovaj kamen, da je ovaj kamen, po kojem je Músā udarao svojim štapom, odavao pojavu privlačenja vode iz utrobe Zemlje (džazbu l-ma’i min tahti l-ardi)… (147).

Ibn ‘Arabi (I, 38) daje veoma zanimljiva sufijska tumačenja  “izviranja vode iz kamena/stijene“. On tvrdi da je Músā, a.s., ovim napajanjem tražio  “spuštanje kiša znanja,   znamenja/mudrosti i nutarnjih smislova“ (talaba nuzúla amãåri l-‘ulúmi wa l-õikami wa l-ma‘åní), sve to tražio je da dođe iz  “neba duha“ (min sama’i r-rúhi).

Dvanaest vrela Ibn ‘Arabí tumači tako da su data prema broju čovjekovih osjećanja, razbora, opažanja, čuvstava, spoznajnih sposobnosti (al-mašå‘iru l-insåniyyah).

Prema njemu, postoji pet vanjskih osjetila (al-hawåsu l-hamsu az-zahirah), zatim pet nutarnjih osjetila (al-hawåsu l-hamsu  al-batinah), te umska teorijska sposobnost/osjetilo (al-‘åqilatu n-nazariyyatu) i umska praktična sposobnost/osjetilo (al-‘åqilatu l-‘amaliyyatu).

Uzeto sve skupa – ovih   osjetila/spoznajnih sposobnosti brojem je  dvanaest!

Ibn ‘Arabí izravno predlaže da se na taj način značenjski obuhvati  “dvanaest vrela“  kao dvanaest vrsta spoznaje i praktičnog djelovanja.

Ibn ‘Arabí na ovom mjestu pridaje veliki značaj osjetilima/opažajima (preko kojih čovjek prima spoznaju svijeta), on navodi i jedno predanje (za koje tvrdi da je) od Božijeg poslanika Muhammeda, a.s: Man faqada hissan faqada ‘ilman, “ko izgubi opažanje, izgubio je znanje“,  tj: gubitak osjet(il)a dovodi do gubitka znanja!

Preporod, Enes Karić