Zamjenila je pokornost Allahu za pokornost pokvarenom mužu

Ovo je veoma tužna priča o jednoj porodici iz Bosne koja je živila u teškom džahilijetu, daleko od Allahovog puta uprkos svim ovodunjalučkom blagodatima koje im je Svevišnji podario, ali ih je time, nakon nezahvalnosti, iskušao. Mlada žena koja potiče iz vjerničke porodice udala se za mladića čija je kompletna porodica bila veoma daleko od islama i islamskog odgoja. U samom početku braka joj je bilo teško da se navikne na džahilski ili bolje reći kjafirski način života u kući u…

koju je došla. Bilo joj je teško da nema s kim da klanja namaze, da ne posti ramazan, da jede svinjsko meso, što je u njenoj novoj porodici bilo sasvim normalno, jer se život njenog muža i njegovih roditelja ništa nije razlikovao od bilo koje nemuslimanske kuće. Nedostajalo joj je druženje sa muslimanima jer se njena nova porodica družila samo sa nemuslimanima i više su praktikovali nemuslimanske običaje i slavili nemuslimanske praznike nego muslimanske.

Međutim vremenom joj je postalo svejedno i ljubav prema mužu je prevagnula u odnosu na ljubav prema Gospodaru, pa se počela truditi da ga zadovolji time što će biti i veća nevjernica od njega. Dodvoravala mu se kupujući alkohol i praveći meze te se zajedno sa njim i svekrom opijala u društvu nemuslimanskih prijatelja. Njeni roditelji su je pokušavali vratit na Pravi put, molili su je da napusti kuću koja joj samo zlo može donijeti. Upozoravali su je da će je Allah sigurno kazniti zbog nevjerstva i nezahvalnosti za velike dunjalučke blagodati kojim ih je opskrbio.

Ona im je uvijek oholo odgovarala da se ne petljaju u njen život i da je puste na miru da uživa u svojoj sreći. Oglušivala se na upozorenja uplakanih roditelja koji su bili svjesni da će je Allah žestoko kazniti zbog zuluma koji sama sebi nanosi.

Uskoro je rodila sina koji je predstavljao vrhunac njihove ovodunjalučke sreće. Svekar i svekrva su priredili veliko slavlje kakvo se godinama prepričavalo, na kome su pjevali poznati pjevači i svirao najodabraniji orkestar. Mali dječak je odgajan u svakoj vrsti harama i znao je imena svih poslanika i ashaba, ali ne da bi ih spominjao po dobru već da bi ih psovao u prisustvu nemuslimanskih kumova i time dokazivao da ga roditelji odgajaju u „bratstvu i jedinstvu“. Kada je napunio devet godina, majka mu je rodila i malenu sestricu sa kojom su postupili potpuno isto kao i sa bratom i organizovali veliko veselje na kome su bili zasigurno pozvani svi šejtani i džini sa svim svojim prokletstvima.

Odmah po rođenju kćerkice, bilo je vidljivo da se nešto čudno dešava sa sinom koji je postao blijed, mršav i veoma ćutljiv. Svi su to pravdali njegovom ljubomorom prema malenoj sestrici i nisu pridavali nikakvu pažnju njegovom stanju… Jednog dana, učiteljica je pozvala majku griješnicu u školu te je savjetovala da bi trebalo sina da odvedu doktoru jer se onesvijestio u školi. Nakon rengenskog snimka koji je trebao da pokaže da li se ovaj dječak ozlijedio pri padu, otkriveno je da se na njegovim plućima nalazi galopirajući kancer koji je već pojeo veliki dio organa i za izliječenje su ostale veoma male šanse…

Bio je ovo veliki šok za griješne roditelje i njihovu familiju. Nisu mogli da vjeruju da im se tako velika tragedija dešava pa su mijenjali doktore i tražili mišljenja najpriznatijih, ali su svi davali istu dijagnozu: “Za izliječenje je kasno, ostalo je još maksimum dva mjeseca života“.

Ova velika griješnica se odmah sjetila upozorenja svojih roditelja koji su joj najavili dolazak kazne od Onoga koji grijehe prašta, ali i žestoko kažnjava. Znala je da je zaslužila i gore od onoga što je zadesilo i iskreno se pokajala. Molila je dragog Allaha da joj oprosti i da ne dozvoli da njeno dijete preseli ne znajući za svog Stvoritelja o kome ga ona učila jedino da ga psuje ili neukusne viceve priča.

Srce joj se cijepalo kada bi čula svog bolesnog sinčića kako u bolovima psuje svog Gospodara. Pokušavala je da mu kaže koliko je griješila kada ga je pogrešno odgajala, pokušavala je da mu priča o Allahovoj milosti prema njima…. pokušavala je da ispravi sve dugogodišnje greške, ali uzalud jer dijete nikakvo dobro o Allahu nije znalo i bilo je suviše kasno sve greške odjednom ispraviti, a vremena se nije imalo. Nikada nije ni dovila da joj ga Allah poživi vec je dovila da ga kao vjernika usmrti i samo se čudu nadala jer je znala da, bez obzira što ona sada pored djeteta klanja, njemu je to nešto novo što devet godina nije vidjeo i njenom namazu i tim silnim dovama nikakvu pažnju nije predavao.

Allah joj se ipak smilovao i pokazao da je On onaj koji grijehe prašta i dove uslišava: Dok je boravila u bolnici, u posjetu joj je došla njena školska prijateljica koja je daija i koja čitav život praktikuje vjeru. Predložila je doktorima da majku i njenog bolesnog sina odvede malo kod sebe da se odmore i okupaju pa će se vratiti iste noći. Doktori su ovaj izlazak odobrili i time Allahovom voljom veliki hajr omogućili. Nakon ručka, koji se dječaku jako svidjeo pa je pretjerao sa jelom, počeli su da se javljaju sve veći bolovi, a on je počeo da psuje i govori jako ružne riječi…

Nije bilo fajde da se pokušava zaustaviti jer je bio prepun bijesa. Majka je plakala i molila da ušuti jer je znala da se nalazi u vjerničkoj kući, gdje je njena domaćica zajedno sa svojom djecom upravo klanjala namaz. Nakon završenog namaza i dva rekata dobrovoljnog namaza, te upućene dove Onom koji dovu prima, domaćica je proučila rukju na Zem-Zem vodu ovom bolesnom dječaku, ali je on odbijao da popije vodu i samo nastavljao psovati.

Ona je onda počela poluglasno da uči Kur’an što ga je polako počelo smirivati te je sam uzeo vodu i popio. Više nije psovao, a od tog dana, svaki dan je molio majku da pozove svoju prijateljicu da uči Kur’an, jer ga je samo Kur’an smirivao i bolove mu ublažavao. Tako je trajalo narednih 60 dana. Posljednjih dana je molio da mamina prijateljica bude stalno prisutna što je ona i prihvatila.

Šezdeseti dan je bio izuzetno smiren, iako je doktor prognozirao da će taj ili naredni dan preseliti. Tražio je neprestano učenje Kur’ana i nikom nije dozvolio da ostane s njim u sobi osim maminoj prijateljici. U jednom trenutku ju je uzeo za ruku i tražio da uči suru Ya’sin. Dok je ona učila, dječaku koji nikako nije plakao, počele su da se slijevaju vrele suze niz lice. Pokušala je da mu ih obriše, ali joj nije dozvoljavao sve dok nije završila učenje.

Kada je završila, predložila je da sada uđu njegovi roditelji, dedo i nena sa babine strane i amidža koji su se nalazili u hodniku bonice, jer je bilo jasno da će brzo preseliti, ali mali dječak ih nije želio vidjeti i nije želio da ulaze u njegovu sobu, već je rekao maminoj prijateljici: “Hajde još jednom mi ispričaj onu priču kako Melek smrti uzima dušu vjerniku i kako ona miriše.” Iznenadila se ova žena njegovim riječima i po ko zna koji put ispričala kako melek smrti uzima vjerničku dušu i kako ona sklizne kao suza te miriše neopisivim mirisima….

U jednom trenutku je stegao njenu ruku malo jače i zamolio da ponovo uči Kur’an. Nastavila je učiti sve što je on tražio, a njegove malene ručice su povremeno stezale njenu ruku, dok je u oku poneka suza zablistala i lagano kliznula niz bijele obraze koji su se izuzetno zarumenili… Jedan stisak ruke bio je toliko jak kao da će njegovi maleni prstići proći kroz kožu njene ruke, a pogled kroz prelijepe plave okice je kazivao da je došao kraj ovog mladog života. Aparat koji je bio priključen na srce, pokazivao je da se gasi svjetlost njegovog prelijepog lica…

Doktori su dotrčali, pokušali reanimacijom da ga vrate, ali bilo je uzalud. On je već otišao u vječni smiraj kod svog Milostivog Gospodara, koji ga je vratio Sebi kako bi ga zaštitio od harama, a njegove griješne roditelje ovim iskušenjem vratio na ispravne staze.

Njegovi roditelji, kao i njihove familije danas žive u pokornosti Allahu. Zahvalni su Mu što ih je iskušao i tim iskušenjem vratio sa staze zalutalih. Trude se da povećaju svoja dobra djela i zasluže Džennet u kome ih čeka jedna plemenita ptičica.

Nađa Dizdarević