O bratu koji je volio jagode

Moj mali brat je mnogo volio jagode. Kad god bi babo došao kući s kutijom ispunjenom voćem, slatki miris bi se širio kroz kuću, pa bi moj mali brat odmah dotrčao. Njegove noge bi se hitrlo uspele preko stepenica i prvi bi stigao do stola za ručavanje, gdje je babo odložio kutiju s voćem. „Babo, mogu li dobiti malo jagoda?“, čeznutljivo bi upitao dječak, pogleda usmjerenog ka kutiji dok je otac skidao poklopac. Babo bi se nasmijao i pomilovao sina po glavi, rekavši: “Može, ali nakon što klanjamo.“ Iako je imao samo pet godina, moj brat bi požurio da se pripremi za namaz i nestrpljivo bi čekao ostale ukućane da mu se pridruže u dnevnoj sobi. Međutim, kada u kuhinji nije bilo jagoda, brat se nije toliko žurio da obavi namaz. Tog ramazana, roditelji odlučiše da podstaknu mog brata da klanja teraviju s našom porodicom, ali je on uvijek nalazio neki izgovor, ili je bio ‘previše umoran’. Jedne noći, otac mu reče: „Ukoliko budeš klanjao s nama, moći ćeš kasnije jesti jagode.“ To je bilo to. Moj mali brat je te noći stajao u saffu s starijom braćom, i nismo od njega čuli ni glasa sve dok nismo predali selam na kraju namaza. Ali nismo još ni ustali s sedžade, a on je već pitao oca: „Babo, mogu li sad dobiti jagoda?“

Tako nam je protekla svaka noć ramazana. Prije početka teravije jedne noći, moj brat je došao do oca i rekao „Babo, hoćemo li večeras klanjati namaz s jagodama?“ Teravih-namaz je nazvao „namaz s jagodama“, što je izmamilo osmijeh na licima roditelja i nas, njegovih sestara i braće. Kako smo se približavali posljednjim danima mjeseca ramazana, moj brat je često bio prvi koji je bio spreman za klanjanje teravije. Uvijek bi željno pitao: „Hoćemo li večeras klanjati ‘namaz s jagodama’?“ Iako je bilo simpatično vidjeti njegovu želju da nakon namaza dobije jagode, često sam se pitala šta će se desiti kad jednom ne bude jagoda?

To se zbilja i desilo jedne večeri, a i moj brat je to znao. Noćas nema jagoda. Bojala sam se da neće htjeti klanjati s nama, iako ga naši roditelji naravno ne bi na to ni tjerali. Međutim, ubrzo nakon što je porodica klanjala jaciju, moj brat uđe u dnevnu sobu. Na opće iznenađenje, upitao je s velikom željom: „Babo, hoćemo li večeras klanjati ‘namaz s jagodama’?“ Na očevom licu se vidjelo ugodno iznenađenje, jer je shvatio da je moj mali brat zavolio teravih-namaz, i nije mu više bilo bitno hoće li dobiti jagode ili ne. Otac se nasmiješio i rekao: „Da, hoćemo klanjati.“Nakon završetka namaza, krišom sam pogledala bracu, i na njegovom sam licu vidjela izraz zadovoljstva. Osjetila sam toplinu oko srca…
Mom bratu je slast namaza postala ugodnija od slatkoće ukusnih jagoda.

Kako da djeca osjete slast u namazu?

Od tog dana, prošlo je više od dvadeset godina, ali i dalje se sjećam tih ramazanskih dana; i ne mogu da se ne nasmiješim kad se sjetim ‘namaza s jagodama’. Danas sam zahvalna Allahu jer mi je dopustio da svjedočim kako je u srcu jednog djeteta procvjetala ljubav prema namazu. Kao roditelj, razumijem duboku lekciju koju su moji roditelji prenijeli na mog brata i svu njihovu djecu. Ako želimo da u dječijim srcima posadimo ljubav prema onome što Allah voli, onda moramo kao mi kao roditelji voljeti ono što Allah voli. Tu ljubav trebamo povezati s nečim ‘slatkim’ i ugodnim, što će naša djeca moći kasnije povezati s divnim ibadetima poput namaza i posta.To ne znači da se ljubav prema islamu treba prenijeti samo u obliku jagoda kao nagrade ili nekog drugog slatkiša. Ponekad je dovoljan osmijeh, lijepa riječi i da se dijete pomiluje i poljubai kada nastupi vrijeme namaza. Djeca moraju vidjeti kako su roditelji sretni i zadovoljni kada žele da obave neki ibadet. Što se tiče mene, kad god klanjam teravih-namaz, prisjetim se riječi mog brata: „Babo, hoćemo li večeras klanjati ‘namaz s jagodama’?“ Prisjetim se očevog osmijeha, i njegovih riječi, dok miluje mog brata po kosi: „Da, hoćemo klanjati.“

Autor: Ummu Zakkiyah

Izvor: www.onislam.net

Za N-um preveo i obradio: Nedim Botić