Crtanje i slikanje Kabe i Poslanikove a. s. Džamije, Da li je to dozvoljeno. Propisi po ovom pitanju

Slikanje harema Kabe i Poslanikove a. s. džamije zauzima donekle periferno mjesto u historiji islamske umjetnosti i to naročito u usporedbi sa minijaturom koja preferira figuralnu tematiku. Slikari „Meke i Medine“ nikada nisu ušli u zvanične carske radionice halifa i sultana. To ne znači da je ovakva umjetnost bila namjerno potiskivana zarad narativnih žanrova, već da je svoju raširenost pronašla unutar intimnih krugova derviških tekija ili djelovanju pojedinaca i tzv. narodnih slikara.

Piše: Kenan Šurković

Unutar islamske mimetičke ili predstavljačke umjetnosti, koja svoj vrhunac dostiže u minijaturnom slikarstvu figuralne transpozicije, razvio se još jedan specifičan podžanr koji je za temu uzeo prikazivanje dvaju najvećih svetih mjesta islama: harema Kabe i Muhammedove a. s. džamije u Medini. Ova dva motiva bila su izuzetno rasprostranjena u islamskom sklikarstvu i to iz dva razloga: prvi je vjerske i simboličke prirode, jer opisuje, i kroz tematsku isključivost, glorifikuje najodabranija mjesta geneze islamskog duha, a drugi što je takav predložak odbacivao slikanje likova, a sugerisao jednu panoramnsku, odnosno, pejsažnu sliku. Upravo su ove dvije karakteristike doprinijele da se slike „Meke i Medine“ trajno ustabile unutar likovnih preokupacija muslimana i istaknu kao vjersko slikarstvo parekselans, koje obuhvata i zadovoljava različite postulate islamskog promišljanja. Kao takvo ono je u određenim trenucima moglo imati pretenziju preuzimanja funkcije ikone, odnosno, svete slike, kako se ikona tretirala u hrišćanstvu, međutim, sama ideja islama otklanja takvo shvatanje i uvodi ovo slikarstvo u funkciju „podsjećanja na odabrano mjesto“ i normalnu vjersku implikaciju takvog efekta koji bi isključivao svaku procesijsku ili čudotvornu ulogu.

Međutim, ovakvo slikarstvo zauzima donekle periferno mjesto u historiji islamske umjetnosti, i to naročito u usporedbi sa minijaturom koja preferira figuralnu tematiku. Slikari „Meke i Medine“ nikada nisu ušli u zvanične carske radionice halifa i sultana. To ne znači da je ova umjetnost bila namjerno potiskivana zarad narativnih žanrova, već da je svoju raširenost pronašla unutar intimnih krugova derviških tekija ili djelovanju pojedinaca i tzv. narodnih slikara. Zbog ove šarolikosti radovi su varirali u svom kvalitetu, ali su, bez obzira na to, stekli široku primjenu, kako u oslikavanju rukopisa, tako i u zidnom slikarstvu džamija, tekija ali i stambenih objekata. Ono zbog čega bismo mogli, u ovom slučaju, govoriti o podžanru naspram figuralne minijature, jeste da ovaj tematski okvir nije imao dovoljno uočljiv stilski i oblikovni razvoj, te nije bio primaran nosilac idejne i likovne integralnosti, koja je mogla proicirati inventivan estetski razvoj, što je samo donekle tačno. Predstavljanje dvaju svetih džamija podrazumijevalo je konkretan i nepromjenjiv motiv. Kaba izražava svojevrsnu kosmičku postojanost predstavljenu kroz materijalnu sferu i, prema tome, nerazgradljiv odraz naše vizuelne fascinacije. Sveto mjesto je onakvo kakvo jeste i u slikama ovakve vrste motiv je svrha samom sebi, dok je uplivu mašte suprostavljen princip realističnog koje preuzima funkciju karakterizacije mjesta i isticanja njene važnosti. Ovakve minijature najčešće susrećemo u djelima Dela’il al-Hayrat, derviškim tekstovima unutar kojih Meka i Medina zauzimaju obavezan likovni „inventar“. Što se tiče izrade zidnih slika, one u džamijama ili tekijama svojim dimenzijama pokrivaju prilično velike površine, a mogu biti i oslikane na fajansnim pločicama u mihrabu.

Različiti prilazi likovnoj realizaciji

Što se tiče minijatura u knjigama, prikaz Meke i Medine može biti tretiran na eksplicitan slikarski način, u smislu kolorita i izraženih čulnih vrijednosti. To su radovi koje teže jakom isticanju treće dimenzije i plastičnosti oblika, što se može nadovezivati i na uticaj evropskog slikarstva. S druge strane imamo proste linearne crteže, svedene na šematski prikaz bez naglašene umjetničke pretenzije. Kod tih slučajeva crtač nije imao preveliku „vizualnu“ aspiraciju da realizuje ono što je za njega predstavljalo pojmovno jednostavnu ili eshatološki uzvišenu sliku svetog prostora. Za autora je bilo važno da na odgovarajući način predstavi harem Kabe i Poslanikove džamije, što je on shvatao kao ostavljanje znaka, odnosno, njegovo adekvatno formiranje uz pomoć nekoliko strukturalnih prepoznatljivosti koji će zatim egzistirati ne kao tema u umjetničko-narativnom smislu, već kao simbolički odraz misaonog procesa ustoličenog u odrazu vjerskih ideja. Kaba je u mnogim djelima naznačena sa ciljem postizanja suštinskog odraza mimezisa koji je ovdje shvaćen kao svojstvo ideje a ne idealan činilac slike. Likovna uobličenost upotrebljena je do nivoa kada motiv možemo prepoznati, dok je svaka daljnja interpretacija ostavljena posmatraču i njegovom vjerskom osjećaju.

Oblik, prostor, perspektiva

S druge strane, ono zbog čega ovakvu vrstu minijature možemo dovoditi u vezu sa razvijenijom figuralnom varijantom, jeste shvatanje i realiziranje prostornog rasporeda ili perspektivnog razvijanja elemenata slike. Zajedničko svim izrazima islamskog minijaturnog slikarstva jeste odsustvo klasičnog mimezisa i to, kako je on obično shvaćen u zapadnoj umjetnosti, a samim tim i postizanja euklidovskih prostorno perspektivnih načela da se sve paralele tjelesnog kretanja sastavljaju u logično postavljenoj tački ravnoteže. Ovdje se svakako ističe načelo geometrijskog prostora kao fiksno naznačenog i logički postavljenog sferičnog aksioma. Međutim, čak je i u Evropi naturalističko dejstvo umjetničkog genija potisnulo perceptivnu isključivost i suprostavilo joj vizuelnu raznolikost a koja je svoju opravdanost tražila u psihološkim i formalnim parabolama legalne umjetničke kosmologije. Ako u ovoj tvrdnji uočavamo određenu zakonitost svega onoga što se u raznolikosti kreativnih težnji otkrivalo kroz stoljeća razvoja stilskih predodžbi, onda kroz istinski akt traženja vizuelne istine saznajemo da se minijatura „Meke i Medine“, unutar islamskih poimanja umjetničkih specifičnosti, iskazuje kao zakonit izraz razvijenog likovnog promišljanja. Ova vrsta minijature rađena je po sistemu „obrnute perspektive“, inače prepoznatljivog principa kreativnog procesa koji u različitim kulturama ima i svoje različite domete. Najjednostavnije je reći da obrnuta perspektiva uvodi slobodnu interpretaciju i primjenu prostornih rasporeda i sukladno s tim primjenu i oblikovnih načela koji se povinuju početnoj umjetničkoj zamisli. Ovaj princip je često korišten i u figuralnoj minijaturi, naročito kod formiranja arhitektonskog ambijenta. Unutar prikaza svetih mjesta islama perspektivni razvoj ima naglašen dijagonalni pravac koji homogenu sliku motiva, a koji podrazumijeva prikaz džamije sa bližom okolinom, naglašeno izdužuje i usmjereva ka gornjem desnom uglu slike. To omogućava da se dočara izrazito dubinska dimenzija prikaza koja obuhvata i brojne sadržaje koji trebaju imati svoj prirodan vizuelni smjer koji će ih voditi ka zamišljenom horizontu, a koji je kod ovih minijatura podignut izrazito visoko izazivajući vandredan osjećaj dubine prostora. Efekat izdignutog horizonta često je primjetan u historiji slikarstva gdje su ga slikari koristili kao ciljani efekat i upotrebljavali onda kada se pokušavao dočarati „dalek pogled“ i materijalno bogatstvo pejsaža. Kod ovih minijatura to još više dolazi do izražaja jer je tačka gledanja postavljena veoma visoko, kao da panoramu motiva posmatramo sa nekog brda.

Sve ovo govori da je ova vrsta slikarstva imala orginalan razvoj koji se, doduše, ne ogleda toliko u samoj likovnoj interpretaciji, koliko u psihologiji postavljanja djela i njegovom krajnjem dejstvu, a koji je u suštini prožet vjerskim imperativima i teži uvođenju reda u poimanje vizuelnih simbola islama.

Izvor: saff.ba

Podijelite ovaj članak

Jeste li ovo pročitali?

Poslanik a.s. je umro u 63 godini života: Da li je ovaj broj spomenut u Kur’anu?

Kratak osvrt na ova TRI ajeta: Možda je za nekoga, ovo nevažno pitanje, međutim, oni …

error: Oo !!