Ovo ne sluti na dobro! Erdogan ima novi cilj, a plan turskog sultana može odvesti svijet u nezapamćen rat!

Dugoročno, ovo je nastavak Erdoganove neo-otomanske politike i jačanja uloge Turske na globalnoj i domaćoj sceni.

Svega tri dana nakon što je 10. jula potpisao dekret o promjeni statusa istanbulskog muzeja Aja Sofija u džamiju, predsjednik Recep Tayip Erdogan obećao je “oslobađanje” džamije Al Akse u Jerusalimu. I vratio Tursku u otomansko doba.

Njegov dugo najavljivani, “očekivano-neočekivani” potez vezan za Aju Sofiju naširoko se tumači kao pokušaj okupljanja nacionalističkih glasača uoči vanrednih izbora koji bi mogli da se održe sljedeće godine. Kratkoročno.

Dugoročno, ovo je nastavak Erdoganove neo-otomanske politike i jačanja uloge Turske na globalnoj i domaćoj sceni. Invazija na sjeveroistok Sirije prošle jeseni, tekuće potezanje na prava na resurse gasa u Istočnom Mediteranu, tenzije sa Grčkom i Evropskom unijom, kao i stalne čistke na domaćem terenu nakon neuspjelog pokušaja puča 2016. – Erdoganova Turska se, izgleda, tek razmahala.

Rodom iz Istanbula, Erdogan je krajem juna izjavio da je Turska blizu da se nađe među deset najvećih ekonomija u svijetu. U jeku pandemije korona virusa, on je najavio da će Turska u drugoj polovini godine ostvariti “ogroman zamah u ekonomiji” i da je zemlja “kao nikad prije” blizu da uđe na listu deset najvećih svjetskih ekonomija.

– Stupamo u eru u kojoj će se još više osjećati prisustvo Turske u pogledu globalne proizvodnje i lanaca snabdjevanja… Suočili smo se sa pandemijom tokom koje su čak i razvijene zemlje ostale bespomoćne. Mi nismo imali problema u pogledu zdravstvene infrastrukture, lanaca snadbjevanja hranom i medicinskom opremom i efikasnim upravljanjem u pogledu javne sigurnosti – rekao je on.

Bivši fudbaler “Kasimpaše” koji je političku karijeru započeo izborom za gradonačelnika Istanbula 1994, Erdogan je još tokom kampanje za lokalne izbore te godine, kao kandidat islamističke, kasnije zabranjene Partije blagostanja, govorio o “drugom osvajanju” bivšeg Carigrada (Konstantinopolj) – prijestonice tri velika carstva – uključujući osmanskog, i to od 1453. kad je Aja Sofija dobila status džamije za sljedećih milenijum i po – do 1923.

Gradonačelnik je bio do 1998, kad je sklonjen sa funkcije i osuđen na četiri mjeseca zatvora zbog podsticanja na religioznu mržnju, nakon što je recitovao pjesmu turskog sociologa i pjesnika Zije Gokalpa, koji je uvelike uticao na razvoj nacionalizma u Turskoj.

Da Erdogan ne zaboravlja pokazalo se 18 godina kasnije, kad je kao predsjednik u jugoistočnom gradu Sirtu, obraćajući se tokom promocije razvojnih projekata početkom maja 2015, na istom mjestu – gradskom trgu – pročitao pjesmu “da vidi kakve su slobode u novoj Turskoj”.

– Džamije su naše kasarne, kubat naši štitovi, munare su naša koplja, a klanjači naši vojnici… Ovo je sveta vojska koja čuva našu vjeru – rekao je tada Erdogan završavajući sa “Allahu akbar”, kako je tada prenio Sandzakpress.net.

Zatvor i zabrana političke funkcije nisu ga izbacili iz igre. Erdogan je od hapšenja postepeno napustio otvorenu islamističku politiku i osnovao umjereno konzervativnu Partiju pravde i razvoja (AKP). Koosnivač Abdalah Gul, koji je postao premijer nakon pobede AKP 2002, kasnije je poništio Erdoganovu zabranu da se bavi politikom. Erdogan ga je kasnije naslijedio na funkciji i ostvario još dvije izborne pobjede prije nego što je postao predsjednik 2014.

Sada međutim izgleda da ponovo pokazuje svoje pravo lice, piše Blic.

AJA SOFIJA

Potezanje prava i jačanja prisustva i uloge Turske prati simbolično jačanje islama nad hrišćanstvom, koje dodatno konsoliduje Erdoganovu moć na domaćem terenu. “Blumberg” je prenio da su na dan kad je Erdogan potpisao sporni dekret mnogi vjernici plakali ispred Aje Sofije poneti emocijama simboličnog trijumfa.

Dok su stizale međunarodne osude – i iz političkih i iz religioznih krugova – uključujući ruskog patrijarha Kirila i poglavara rimokatoličke crkve papu Franju, Erdogan je poručio da je to “suvereno pravo Turske”.

– Oni koji ne preduzimaju korake protiv islamofobije u svojim vlastitim zemljama napadaju Tursku koja samo koristi svoja suverena prava – rekao je on.

Obraćajući se kritičarima, Erdogan je odgovorio da “oni koji ćute kad se napada Al Aksa” – džamija u Jerusalimu koju mnogi muslimani smatraju okupiranom – ne mogu da govore Turskoj šta da radi sa statusom Aje Sofije.

– Oživljavanje Aje Sofije je nagovještaj slobode za Al Aksu i korake muslimana iz ere interregnuma (međuvlada) – rekao je Erdogan.

Stručnjak za islam sa Instituta Kato u Washingtonu Mustafa Akjol objasnio je nakon potpisivanja dekreta da turski religiozni konzervativci vjeruju u “pravo mača”, odnosno pravo Otomana da nakon osvajanja preimenuju crkvu u džamiju.

– Turska ima suvereno pravo da to uradi ako želi – potvrdio je on.

– Ali ja ih pitam: Šta ćete reći ako Izrael uradi isto Al Aksi? Da li će i to potpasti pod pravo mača?

Aja Sofija – u kojoj je Erdogan u martu 2018. recitovao prvi stih “Kurana” – nije jedina crkva koju je on pretvorio u džamiju. Na listi su i bivša bazilika, a potom muzej Svete Sofije u Izniku (2012) i Trabzonu (2013). Srpski istoričar Dejan Ristić rekao je u ponedeljak da ga je još prije sedam godina zabrinula Erdoganova odluka Erdogana da crkvu u Trabzonu, izgrađenu po ugledu na Aju Sofiju, ponovo pretvori u džamiju.

Aja Sofija – koja je još 2016. dobila prvog imama nakon 81 godine – očigledno nije jedina “žrtva” Erdoganove politike, ali se može reći da je ona njena kruna, simbol pobjede islama nad hrišćanstvom.

Dok je za leđima ostavio sekularno naslijeđe Kemala Ataturka, osnivača Republike koji je 1935. pretvorio Aju Sofiju u muzej, Erdogan je prigrlio otomansko i vratio joj međustatus džamije (prethodno je bila pravoslavna bazilika). Da Turska pod njegovom palicom već dugo radi na promjeni statusa Aje Sofije – praktično od Erdoganovog ulaska u politiku – svjedoče njegovi odlučni, promišljeni, ali nemalo kontroverzni potezi kojima konsoliduje svoju vlast i istovremeno širi uticaj na globalnom i domaćem planu.

– Ovo je potpuno jasno, na tome se radi sada već čitav niz godina i očigledno je Erdogan sa svojim saradnicima zaključio da je ovo trenutak kada to može da bude izvedeno bez ozbiljnih reperkusija po zvaničnu Ankaru – ocijenio je Ristić za TV “Prva”, prenijela je Srna.

Turska, kako je objasnio, koristi činjenicu da crkva nije posvećena Svetoj Sofiji već je je to Crkva Premudrosti Gospodnje, a samo zdanje po sebi nije pod zaštitom Uneska nego se nalazi u okviru zaštićenog jezgra Istanbula.

Ristić je zaključio da je Erdoganova odluka “samo još jedan u nizu gestova koje povlači s ciljem svog geostrateškog opredeljenja – neoosmanizma i jačanja prisustva Turske”.

Analitičari smatraju da turski predsjednik ovim potezom nastoji da izbriše hrišćansku istoriju. U članku pod naslovom “Promjena statusa Aja Sofije je isto kao da je i bazilika Svetog Petra postala džamija” italijanski novinar Đulio Meoti podsjeća, kako navodi Srna, da su prije stotinu godina hrišćani činili 20 odsto stanovništva Turske, a da ih sada samo 0,2 odsto.

Institut Gejtston navodi da je politički islam u ofanzivi na brojnim frontovima i najavljuje talas džamija u Evropi. Najveća džamija u Evropi biće turska u Strazburu. U Nemačkoj, Turska kontroliše 900 od ukupno 2.400 džamija, prognoze su Instituta.

ISTOČNI MEDITERAN

Dok Erdogan smatra da je njegova odluka o Aji Sofiji “korak naprijed” za Tursku, pljušte osude iz svih krajeva svijeta, a najglasniji su Grci, sa kojima se Turska sukobljava na više frontova. Dvije zemlje – koje su u lošim odnosima još od 1974. kad je Ankara izvršila invaziju na sjeverni Kipar, sukobile su se oko prava na eksploataciju gasa u kiparskoj ekskluzivnoj ekonomskoj zoni.

Prošle godine su u Istočnom Mediteranu kod obala Kipra, Izraela i Egipta otkrivena velika polja gasa. Dok Grčka smatra tursku eksploataciju ilegalnom, Erdoganova vlada insistira da operiše u vodama na koje pravo polažu kiparski Turci. Ankara se poziva na novu mapu pomorskog razgraničenja u Istočnom Mediteranu napravljenoj u dogovoru sa vladom Muslimanskog bratstva u Libiji.

Prema ovom dogovoru, Grčki Kipar, Egipat, Grčka i Izrael ne mogu istraživati niti eksploatisati gas bez dozvole od Turske. Da Erdogan u svom trijumfu oko Aje Sofije nije zaboravio na Istočni Mediteran, pokazuje i njegove nedavne optužbe na račun Kipra, Egipta, Grčke i Francuske, da pokušavaju da marginalizuju Tursku u tom regionu i “oduzmu joj prava” na resurse.

– Mi im stalno ponavljamo da je to pogrešno i nezakonito. Turska želi da zaštiti svoja prava – ponovio je Erdogan svoju mantru i dodao da je Turska osujetila taj pokušaj tako što je sama počela da buši u potrazi za gasom i naftom u regionu.

– Ponašaju se poput pirata – rekao je sredinom aprila portparol kiparske vlade Kirijakos Kusios komentarišući tursku eksploataciju gasa na platformi “Javuz”.

SIRIJA, LIBIJA I DRUGA MJESTA

Opravdavajući promjenu statusa Aje Sofije Erdogan se pozvao na pravo Turske i “ono što nacija želi”.

– To je isto kao što smo uradili u Siriji u Libiji i drugim mjestima – izjavio je on u ponedeljak, dodajući da “Ankaru ne zanima šta će drugi reći”.

Od 2016. Turska je imala tri vojne intervencije protiv Kurda, u Libiji, Siriji I Iraku. Nakon neuspjelog puča turska vojska prešla je sirijsku granicu da istjera pripadnike Islamske države iz kurdskih gradova, 2018. je uslijedila nova operacija protiv kurdskih snaga, a sljedeće godine započela je vojnu operaciju na sjeveroistoku Sirije, dok su Sjedinjene Američke Države odstupile iz oblasti.

Turska je napala dio istočne Sirije u oktobru 2019. nakon depopulacije kurdskog regiona Afrin u Siriji u januaru 2018. godine. Tada je regrutovala sirijske izbjeglice za borbu u građanskom ratu u Libiji, kao dio energetskog i vojnog dogovora sa Tripolijem.

Krajem juna Turska je pokrenula i kopnenu operaciju protiv pobunjeničkih baza Radničke partije Kurdistana (PKK) na sjeveru Iraka, što su mnogi smatrali invazijom. Turska je pokrenula i vazdušne napade u Iraku protiv kurdskih grupa, tvrdeći da se bore protiv “terorizma”.

Ovakve akcije za Tursku imaju dubok istorijski kontekst.

Turska sa Sirijom dijeli najdužu međusobnu granicu i tradicionalno zategnute odnose, još od spora oko sada provincije Hataj 1939. i sirijske podrške PKK. Građanski rat u Siriji dodatno je pogoršao odnose dve zemlje.

U građanskom ratu u Libiji, Turska podržava Vladu nacionalnog jedinstva u borbi u Tripoliju protiv generala Kalife Haftara, komandanta Libijske nacionalne armije u Tobruku i bivšeg vođe snaga Moamera el Gadafija. Haftar je učestvovao u puču kojim je svrgnut libijski kralj Idris a Gadafi došao na vlast 1969, da bi 2011. podržao libijsku revoluciju.

Otomansko carstvo osvojilo je obalska područja Libije još sredinom 16. vijeka i snažno uticalo na tamošnje društvo. Nakon svrgnuća Idrisa tursko-libijski odnosi kretali su se gore-dole. Gadafi je provocirao Tursku podržavajući kurdsku nezavisnost, pa je Turska 2011. bila među prvima koje su presjekle veze sa Libijom i podržala antivladine snage.

Promjene statusa Aje Sofije i najava istih za Al Aksu u Jerusalimu pokazuje da su ambicije Ankare mnogo veće, te da čine deo šire islamske agende za region i da su one samo jedan korak većeg vjerskog militarističkog plana na Bliskom istoku. Turska nastoji da preuzme ulogu Saudijske Arabije, Egipta, Jordana i drugih, kao glavni arbitar onoga što je islamsko.

“Jeruzalem post” piše da je pretvaranje Aje Sofije u džamiju dio “povratka slobode al-Akse”, što u stvari znači da bi Izrael trebalo da bude izbačen iz kontrole starog grada Jerusalima u kome se nalazi al Aksa, a iza toga, prenosi Srna, stoji šira vjerska agenda.

Turski predsjednik dugo se zalagao za palestinsku stvar i bio je ekstremni kritičar Izraela, između ostalog kada je napustio pozornicu u Davosu tokom razgovora s bivšim predsjednikom Izraela Šimonom Peresom 2009. Turska je tada poslala flotilu u Gazu da pokuša da prekrši izraelsku blokadu Gaze, što je dovelo do pogibije 10 turskih državljana kada su izraelske snage izvršile raciju na brod Mavi Marmara, navodi list.

Turska vladajuća stranka AK povezana je sa Muslimanskim bratstvom, a Turska je bliski saveznik Hamasa u Gazi. Hamas je takođe povezan sa Muslimanskim bratstvom, ističe se.

Turska bi jednog dana mogla da usmjeri svoju pažnju na Jerusalim, navodi “Jeruzalem post”, na šta je Erdogan ukazao svojim govorom o Al Aksi. Promjenom statusa Aje Sofije uzdrmao je religiozne i šire krugove – a oni mu ne mogu ništa.

Komentarišući govor o “oslobađanju” džamije Al Aksa, džamije na stijeni u Jerusalimu, od Izraela, Ristić je rekao da Erdogan pokušava sebe da uspostavi ne samo kao lidera etničkih Turaka, već i kao neku vrstu laičkog lidera muslimana u regionu.

– On je već ranije izjavio da je ovo samo međukorak u vraćanju džamije Al Aksa muslimanima. Ona i danas pripada muslimanima, ali i teritoriji Izraela. To je direktan poziv za narušavanje teritorijanog integriteta jedne suverene zemlje. Jer vraćanje muslimanima podrazumjeva promjenu granica, a poznato je koliko je složeno pitanje Jerusalima – ukazao je Ristić.

ŠTA DALJE?

Na globalnom planu, dok jača svoj uticaj na Bliskom istoku Turska se postepeno udaljava od Zapada, a posebno evropskog bloka. Turska, koja pod Erdoganom trpi pad demokratskih vrijednosti, izrazila je želju da postane članica EU još 1987, međutim pristupni pregovori zapeli su 2016. a blok je ukazao na kršenje ljudskih prava u Turskoj. Sredinom 2018. je evropski Savjet za generalna pitanja primjetio da se Turska “udaljuje” od EU. Tako su pregovori o pristupu zapeli, dok turski uticaj raste na Bliskom istoku.

Podrška Erdoganu u zemlji je opala usljed pandemije i posljedične ekonomske krize, invazije u Siriji i Libiji i talasa migranata, međutim poznato je da mu je nakon neuspjelog puča 2016. popularnost skočila za čak 20 odsto, na 67,6. Dok pitanje za koliko će mu procenata porasti imidž nakon promjene statusa Aje Sofije ostaje otvoreno, spekuliše se da bi Turska mogla značajno da porani sa opštim izborima zakazanim za 2023, ukoliko vlada procjeni da se njena podrška rasipa.

Erdogan je primio prošle godine veliki udarac na lokalnim izborima, kad je vladajuća partija po prvi put za 15 godina izgubila kontrolu nad Ankarom i Istanbulom. Poraz je pretrpila i na ponovljenim izborima u Istanbulu, gradu za koji je Erdogan jednom rekao da će, ako ga izgube, “izgubiti Tursku”.

Istanbul je veoma važan za Erdogana, u čijem je predgrađu Kasimpaša rođen.

Sa svojih više od 16 miliona stanovnika to je najnaseljeniji grad Turske i jedan od najnaseljenijih u svijetu. Smješten između Istoka i Zapada – Evrope i Azije –važna tačka na istorijskom Putu svile i prestonica skoro 16. vjekova, Istanbul je istorijski jedan od najvažnijih gradova. U vreme Otomana kao Konstaninopolj bio je prestonica do 1923, kad je nakon Turskog rata za nezavisnost i Ataturkovih promjena to postala Ankara, dok je ime otomanskog glavnog grada promenjeno u Istanbul.

Podsjetimo, Ankara je poltičko, a Istanbul ekonomsko sjedište zemlje, a Jerusalim, u kojem se nalazi džamija Al Aksa ima sličan sporan status. Izrael ga vodi kao prestonicu, SAD su to priznale kao najvažnija država koja je to dosad uradila, iako mu je političko sedište u Tel Avivu.

S obzirom da se Erdogan sve više okreće od Ataturkovog sekularnog nasljeđa, nakon promene statusa Aje Sofije, bisera svetske baštine, ne bi bilo čudno ni da se čitav Istambul vrati u 1453. i ponovo postane turska prestonica.

KAVDRATURA KRUGA SVJETSKE POLITIKE

Šta džamija Al Aksa predstavlja u islamskom svetu u jednom intervjuu za Kurir otkrio je prof. dr Miroljub Jevtić sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu.

Profesor Jevtić ističe kako ima jedno mesto na svetu oko čega se kako ističe vrti celokupna kvadratura kruga svetske politike.

“To mesto se zove Brdo hrama. Prema jevrejskom verovanju da bi čovek bio spašen on mora da prinosi žrtvu. Žrtva se može prema jevrejskom verovanju može prinositi samo u hramu koji je podigao Solomon na tom Brdu hrama. Taj hram su kasnije srušili Vavilonci… Posle je ponovo obnovljen a onda potpuno srušen 132. i 133. godine posle Hrista. Jevreji su proterani iz Palestine i živeli su u dijaspori sve vreme maštajući da se vrate u Jerusalim ali ne da bi napravili državu već da bi obnovili hram kako bi u njemu mogli da prinose žrtve. Ali da bi hram mogao da funkcioniše da ne bi ponovo bio srušen onda je potrebno da se napravi država koja će ga štititi.

Funkcija povratka Jevreja i obnove države Izrael nije zbog države nego zbog hrama. Muslimani su u sedmom veku zauzeli Jerusalim i zauzeli to mesto gde je bio hram. Oni su na njevom mestu podigli dve džamije – Al Aksu i Kupolu na steni. Te dve džamije su podignute u čast verovanja u islamu da je sa tog mesta Muhamed na svom krilatom konju odleteo na nebo, video raj, video pakao, osetio Alaha ali ga nije video jer se Alah ne može videti. Potom se vratio na zemlju isto tu, posle čega je prenet u Arabiju”, ispričao je svojevremeno Jevtić za Kurir i dodao:

“Za muslimane je to treće sveto mesto u islamu. Kada je obnovljena država Izrael 1948. koja je obnovljena sa ciljem da se tu obnovi hram, ali je Brdo hrama to jest Jerusalim je ostao pod vlašću Jordana. U junskom ratu 1967. Izraelci su kako oni kažu oslobodili Jerusalim, a Arapi kažu da su ga Iizraelci okupirali… Tako su Jevreji došli u politički posed Brda hrama. Ali na Brdu hrama nije bilo ni Jevreja ni jevrejskih spomenika, tu su bili muslimani. Oni su tada bili u prilici da sruše te dve džamije i da tu obnove Solomonov hram.

Ali to bi za muslimane značilo da ste im na živo izvadili srce iz grudi. Oni zbog toga nisu smeli to da urade. I cela priča se vrti oko toga. Da bi nastao mir između Jevreja i Palestinaca potrebno je Jevreji odustanu od Brda hrama. A ako odustanu od Brda hrama onda se postavlja pitanje zašto su se vraćali u Izrael. A isto arapi – ako bi odustali od trećeg svetog mesta onda prestaju da budu muslimani. To je ta kvadratura kruga koja se ne može rešiti. Sve se vrti oko toga.”

bhdijaspora

Podijelite ovaj članak

Jeste li ovo pročitali?

Naser Orić: Nigdje na svijetu osim u Srebrenici dželat ne vlada nad žrtvom

Nigdje na svijetu dželat ne vlada nad žrtvom, osim u Srebrenici. Nadam se da će …

error: Oo !!